Slava kod Srba izrasla je iz Svete Liturgije i svetogorskog običaja blagosiljanja Hljeba na hramovne praznike. Slavu nam je podarila Sveta Gora preko Svetog Save i njegovih naslednika. Kao što na Liturgiji prinosimo Bogu hljeb i vino, tako i na Slavi. Slava je prinošenje Bogu na dar slavskog kolača, vina, žita i svijeće. Kao što se na Liturgiji lomi Hljeb radi pričešća vjernih, tako se lomi i slavski kolač, preliva vinom pa se cjeliva.
Od crkvenih običaja, slavu prati svećenje vodice, pravljenje slavskog kolača i kuvanje žita. Nekoliko dana pred slavu, sveštenik dolazi u kuću da osvešta vodicu. Ovaj čin se dešava u kući ispred ikone, a domaćini pripremaju i kadionicu, briket, svijeću, svjećnjak, bosiljak, čistu posudu sa vodom i tamjan. Osvećena vodica se dalje koristi za pravljenje slavskog kolača.
Slavski kolač se najčešće pravi dan pred slavu. Mjesi se od pšeničnog brašna sa kvascem i osvećenom vodicom ili bogojavljenskom vodicom. Kolač se ukrašava raznim ukrasima od tijesta. Na njegovom centralnom dijelu i na četiri strane u znaku krsta odozgo utiskuje se pečat sa slovima IS HS NI KA, što znači Isus Hristos Pobjeđuje. Ova slova se često prave od brašna, soli, ulja i vode. Kolač se još može ukrasiti i grančicom bosiljka ili drugim ukrasima od tijesta. Sam kolač simvoliše Hrista koji je Hljeb života, a vino, kojim se preliva, simvoliše krv koja je tekla iz Hristovih rana. Slavski kolač se sječe krstoobrazno, a poslije sječenja kolača, kolač se isječe na kriške kao hljeb. Najprije domaćin i ukućani uzimaju i jedu po dio kolača, a ostatak se postavlja na trpezu.
Žito se kuva na različite načine, i važan je dio krsne slave. Žito se takođe nosi na dan slave u crkvu. Uoči slave domaćica priprema slavsko žito – koljivo ili prekadnju. Slavsko žito se kuva od čistog i otrebljenog pšeničnog zrna. Prosušeno žito se, zatim, melje. U samljeveno žito dodaje se šećer, mljeveni orasi, malo vanilin šećera. To se stavlja u plitku činiju ili tacnu, lijepo oblikuje i po površini se pospe šećerom u prahu ili mljevenim orasima. Slavsko žito se kuva i prinosi u slavu Božiju, u čast svetitelja koji se slavi, za zdravlje i napredak doma i njegovih ukućana, kao i za pokoj duša svih predaka u tom domu. Pšenično zrno u hrišćanstvu je simvol vječnog života – smrti i vaskrsenja.
Kada se završi rezanje kolača i žito prelije vinom, najprije se domaćin posluži žitom, a zatim svi ukućani. Onda se služe svi gosti. I kako koji gost dolazi na slavu, prvo se poslužuje slavskim žitom. Žito stoji na većem poslužavniku sa nekoliko kašičica na posebnoj tacni, zatim jedna čaša sa vodom u koju se stavljaju kašičice poslije posluženja žitom.
Vino je jedan od osnovnih simvola u Hrišćanstvu, i uvijek simvoliše Krv Isusa Hrista koja je prolivena za naše spasenje. U obredu osvećenja, slavski kolač i žito se prelivaju vinom, i ono treba da je crno vino.
Za slavu se kupuje veća svijeća od pravog voska. Ona se stavlja u čirak (svjećnjak) i posebno ukrašava. Svijeća se pali na dan slave, neposredno pred rezanje kolača. Domaćin se prekrsti, pomene u molitvi Boga i ime svoje krsne slave, cjeliva svijeću i pali je šibicom. Svijeća i njena svjetlost simvolizuju svjetlost nauke Hristove. Svijeća gori cijelog dana na dan slave.
Kada sveštenik izreže kolač i prelije vinom, onda svi ukućani na čelu sa domaćinom učestvuju u okretanju slavskog kolača uz pjevanje crkvenih pjesama. Onda sveštenik lomi kolač sa domaćinom. Pri cjelivanju sveštenik izgovara riječi: Hristos posredi nas! a članovi svečari odgovaraju: Jeste i biće! U nekim domovima umjesto sveštenika kum lomi slavski kolač. Tako nas slavski kolač podsjeća na vječno Hristovo prisustvo među nama i na Sveto Pričešće Njime kao Hljebom života.
Krsnu slavu jedino Srbi imaju u ovom obliku i to je malo od preostalih obilježja koji se vezuju samo za Srbe i po kojem su prepoznatljivi. To je praznik proslavljanja svetitelja na čiji su dan u davna vremena preci primili hrišćanstvo krštenjem.
Kod Grka postoji imendan „onomastiri“, a kod Rusa „denj angela“ rođendan. A slava je svečanost šire zajednice, cijele porodice, ne samo pojedinca.
Ovaj važan element srpske duhovnosti i danas se prenosi sa koljena na koljeno. Zato je za pravoslavne Srbe Slava tako važna. Sinovi nasljeđuju slavu od oca, a ćerke je nasljeđuju samo ukoliko ostanu u kući; ukoliko se uda, žena slavi muževljevu slavu. Najčešće se slava slavi u kući oca porodice dok god je živ. Ipak, sve češće se dešava da sinovi slave slavu samostalno još za očevog života. Ovo je posebno izraženo u slučajevima kada dva domaćinstva žive daleko jedno od drugog.
Slava se slavila u vrijeme i nevrijeme, u ratu i izgnanstvu, u tamnici i bolnici, u žalosti i radosti. Srbi se nisu odricali svoje slave i može se reći da je krsna slava sačuvala pravoslavnu vjeru i tradiciju u našem narodu.
MA Radenka Drakul,
Sekretar OMS Foča