Fra Perice, već skoro 48 godina svakodnevno slavite sv. mise. Možete li odgovoriti što znači „slaviti sv. misu“ i kako vi osobno doživljavate „slavljenje sv. mise“?
Naš Spasitelj Isus Krist je na posljednjoj večeri, na Veliki četvrtak, sa svojim učenicima ustanovio sv. misu – euharistiju i svećenički red. Isus je tada pred apostolima nad kruhom i vinom izgovorio: „Ovo je Tijelo moje, ovo je Krv moja“. Nakon toga im je naredio: „Ovo činite meni na spomen“.
Crkva kroz povijest svakodnevno slavi sv. misu koja je obnavljanje i spomen-čin Isusove posljednje večere, muke, smrti na križu i slavnoga uskrsnuća.
Svaki put slaveći sv. misu doživljavam to kao neizrecivi dar Božji, dar nama vjernicima. Mi svećenici smo dodatno darovani jer nam je povjereno da u zajednici naroda Božjega predslavimo presvetu euharistiju.
Osjećam da nam se Gospodin s velikom ljubavlju daruje kako bi nas preobrazio u nove ljude, i da, kao preobražena djeca Božja, primajući sv. pričest, širimo i svjedočimo njegovu ljubav ovdje na Zemlji.
Slavljenje sv. mise je osobni susret s Bogom, ali i susret vjernika koji u zajedništvu slave Boga. Mnogi svoj nedolazak na misu pravdaju izgovorom kako oni mogu biti vjernici i od kuće i slaviti Boga u svom domu. Koliko je važno misno zajedništvo i može li čovjek rasti u vjeri bez susreta s euharistijskim Kristom?
Potrebna je i osobna i zajednička, obiteljska molitva. Ali za nas kršćane sv. misa je najuzvišenija molitva.
Čovjek je društveno biće. Vjernik pripada zajednici vjernika – Crkvi, a ta se pripadnost najsavršenije manifestira sudjelovanjem u presvetom misnom slavlju.
Čovjek se rađa u obitelji i tu raste. Kršćanin raste u zajednici vjernika s kojom slavi sv. misu te se tu susreće s euharistijskim Kristom koji nam daje snagu za naš rast u vjeri, nadi i ljubavi.
Zato vjernik koji ne sudjeluje na misnom slavlju nije cjelovit.
A treba i spomenuti kako smo mi često poput nevjernoga Tome, dok ne dodirnemo ne vjerujemo. Bog i jest baš zato sišao s Nebesa i uzeo na sebe tijelo kako bi postao dostupan našim osjetilima. Prvo se utjelovio, a potom nam se dao kao hrana i piće te je dostupan u svojoj Riječi koju slušamo. Bog je takav da ne dotiče samo naš duh nego cijelo biće jer zna da tek onda uistinu možemo vjerovati.
I na koncu: na taj način izvršavamo 3. Božju zapovijed o svetkovanju Dana Gospodnjeg, a Dan Gospodnji je nedjelja – dan uskrsnuća Gospodinova.
Mise su se slavile i u najgore vrijeme rata dok su granate padale po crkvama i crkvenim dvorištima. Kako ste kao samostanska zajednica dočekali i doživjeli odluku o slavljenju mise bez prisutnosti vjernika?
Ovo je nešto još nedoživljeno u povijesti Crkve. I zato je bilo vrlo teško čuti tu odluku i zatim je objaviti vjernicima i provesti u liturgijski život.
Moramo pohvaliti brzu i dobru reakciju samostanske zajednice kojom ste omogućili praćenje misnih slavlja putem Posavske TV i live streaminga. Kako je došlo do toga, čija je to bila ideja?
Stari i bolesni vjernici već su, radi nemogućnosti dolaženja u crkvu, imali priliku pratiti nedjeljnu misu preko TV-a.
Gosp. Aco Župarić, u dogovoru s produkcijom Posavske televizije, zauzeo se da tehnički izvedu sve potrebno i time omoguće prijenos sv. misa te pobožnosti puta križa.
Projekt je realiziran veoma brzo tako da su vjernici imali priliku sudjelovati u crkvenim slavljima od samog početka.
Sigurno ste imali i povratne informacije. Kakva je bila reakcija vjernika na te prijenose? Jesu li se i kako pratili prijenosi mise?
Koliko mi je poznato, veliki broj naših župljana, uključujući i one u inozemstvu, bio je zahvalan da može barem na ovaj način sudjelovati na liturgijskim slavljima iz svoje župne crkve.
Odluka o slavljenju mise bez vjernika došla je u najsvetije vrijeme za katolike – Uskrs. U TV prijenosu mise koju ste vi slavili osjetilo se podrhtavanje glasa, a jedva ste uspjeli sakriti i suze. Kako ste vi osobno doživjeli mise bez vjernika? Što vam je prolazilo glavom gledajući prazne klupe, koje su inače uvijek pune?
Isusovo uskrsnuće temelj je naše kršćanske vjere. Sv. Pavao je u svom pismu prvim kršćanima u Korintu napisao: ako Krist nije uskrsnuo, neosnovana je i naša vjera! Ali Krist je uskrsnuo! Zato je Uskrs u liturgijskoj godini najveći blagdan.
Na Uskrs sam predslavio misu u našoj praznoj crkvi. Prolazile su mi različite misli i pitanja u glavi: je li ovo san? Vidim da nije! Je li ovo film? Vidim da nije! I zaključujem: ovo je tvrda, gruba stvarnost koju vidim, osjećam i doživljavam: naša prekrasna, prostrana, i vrlo akustična crkva, prazna. Čak sam razmišljao i o svom svećeničkom pozivu: „Ta zar me Bog nije pozvao da služim Njemu i Njegovu vjernom narodu? Sada kada naroda nema, kome sam poslan?“
Osobito me dotaknulo što je nakon misnog pozdrava: „Gospodin s vama“, odgovor bila jeziva tišina. Bio je to vrlo bolan, mučan i tužan doživljaj Uskrsa 2020. godine. Nadam se i Bogu se molim da se nikada više ovako nešto ne dogodi!
Moramo priznati kako je ova situacija donijela i nešto dobroga. U našim obiteljima ponovno je zaživjela obiteljska molitva, a oni koji su rijetko pohađali sv. mise obećavaju da će, kada se crkve otvore, biti češće u njezinim klupama. Što mislite kako će ova situacija utjecati na vjeru i obrede ubuduće?
Ova korono-talačka kriza ipak je u duhovnom pogledu donijela i nešto dobroga. Mnogi ljudi, vjerujem, vratili su se Bogu i ponovno im je zakucalo vjerničko srce jer su u osobnoj i zajedničkoj, obiteljskoj molitvi u zatvorenosti svojih domova osjetili Božju blizinu. Na tu molitvu su pozivali i večernji zvukovi naših zvona.
Nadam se da će barem neki, koji su se bili ohladili u vjeri, ponovno u sebi probuditi vjeru svoga krštenja i postati učestaliji sudionici na misnim slavljima.
Najavljeno je popuštanje određenih mjera i ponovno otvaranje crkava za vjernike. Možete li ukratko reći što se mijenja u odnosu na prije i kakva će biti pravila ponašanja pri dolasku na sv. misu?
Dakle trebat će i u crkvi provoditi epidemiološke mjere propisane o ponašanju u vrijeme koronavirusa: fizička distanca, nošenje maski, dezinfekcija ruku, dijeljenje sv. pričesti isključivo na ruku. Oni koji su bolesni ili u rizičnoj dobi ne bi trebali dolaziti u crkvu, nego i dalje mogu sudjelovati u misnim slavljima u svojim domovima, preko TV-a.
I za kraj vaša poruka vjernicima ali i svim ljudima vezano uz ovo vrijeme pandemije i silnih zabrana okupljanja i socijalnih kontakata.
Mi kršćani vjerujemo da je svaki život dar Božji jer je Bog izvor života. Zato smo svi dužni život čuvati, braniti i njegovati. Kako svoj život, tako i živote svih drugih.
U ovo vrijeme pandemije mi ljudi, ne samo vjernici, doživljavamo koliko je čovjek kao pojedinac malen, slab, ograničen i nemoćan te koliko je zapravo ovisan o drugome.
Upravo sada vidimo kako ne možemo samostalno živjeti i neodgovorno se ponašati. Dionici smo ogromne obitelji, obitelji ljudi i baš zato moramo biti odgovorni kao pojedinci da bi tako mogla napredovati cijela ljudska zajednica. Mi kao vjernici molimo Boga u ove dane da nas oslobodi od ove pošasti te da svi uzmognemo radosnije živjeti i zahvalno slaviti Gospodina.
