INTERVJU SA ARHIMANDRITOM DANILOM PAVLOVIĆEM – igumanom manastira BLAGOVEŠTENJA PRESVETE BOGORODICE U ŽITOMISLIĆU
Kada iz pravca Mostara krenete putem mora, proći ćete kroz blagorodnu i neopisivo čudesnu dolinu, najneobičnijeg naziva-Žitomislići. Na lijevoj strani dominira gora zelenih borova iz kojih pobjedonosno i ponosno stoji manastir Blagovještenja Presvete Bogrodice iz XVI vijeka, zadužbina porodice Hrabren-Miloradovića. Ako pak odlučite svratiti u ovaj nacionalni spomenik kulture BiH, što vam mi srdačno preporučujemo, moći ćete uživati u prelijepoj prirodi, ugodnom razgovoru sa monaškim bratstvom, pogledati neopisivo vrijedne muzejske eksponate ili pak u šutnji i smiraju osluškivati molitvom natopljene osjećaje, koji su tu utkani u svaki kamen. U intervju koji slijedi donosimo vam samo mali dio razgovora sa čovjekom koji predvodi ovaj manastir i koji je, iako nije Hercegovac, utkao vise od pola svoga života u obnavljanje, kako manastira tako i mira, dijaloga, ljubavi i povjerenja u ovaj dio naše domovine.
Poštovani igumane Danilo, prije svega primite izraze naše zahvalnosti što ste pristali dati intervju za portal Međureligijskog vijeća u BiH.
Možete li nam reći kad ste i kako shvatili da je biti monah Vaš životni poziv?
Nakon završene srednje bogoslovske škole upisao sam Pravoslavni bogoslovski fakultet “Sveti Vasilije Ostroški” u Foči. Sve vrijeme školovanja razmišljao sam o tome kako da svoj život stavim u službu Bogu, crkvi – odnosno drugom čovjeku. Preispitujući sebe, na trećoj godini studija donio sam odluku da je moj izbor monaštvo. Kako tada tako i sada dvadeset godina kasnije ne smatram da je monaštvo bolje ili ispravnije od bračnog života već način života u kome ja kao osoba mogu da ostvarujem svoj odnos sa Bogom i da služim ljudima oko sebe.
Vrijeme našega razgovora, poklapa se sa datumom aktivnog rada na osnivanju Mreže mladih Međureligijskog vijeća u BiH, šta nam možete poručiti kao ohrabrenje na tom putu a posebno ako imamo na umu krizu vjere kod mladih u svijetu i kod nas?
Lično ne smatram da je kriza vjere kod mladih ljudi nešto što je alarmantno. Prije bih rekao da je veća kriza izražavanja vjere kod nas vjerskih službenika. Mi smo ti koji imamo odgovornost i obavezu da svakom čovjeku pa samim tim i mladim ljudima svjedočimo vjeru koja oslobađa, afirmiše temeljne ljudske vrijednosti koje su postulat svake religijske zajednice. Na mladim ljudima je da imaju entuzijazam i da prenose atmosferu zajedništva i međusobnog uvažavanja.
U radu s mladima veoma su važna pravila, kako ih uspostavljati a da ne budu doživljena kao ograničenja vlastite slobode iz koje crpimo kreativnosti i entuzijazam?
Ne volim pravila, posebno kada ih mi ljudi uspostavljamo u odnosu prema Bogu i kada ih namećemo drugim ljudima. Treba se mukotrpno truditi, istrajavati u tome, trpjeti osudu ali ne odustajati od toga da promovišemo slobodu kao jedini put odnosa sa Bogom i jednih sa drugima. Sloboda pak podrazumijeva odgovornost, povjerenje i međusobnu ljubav.
Vi imate svoj profil na Facebooku, koji je posebno popularan među mladima. Kakvo je Vaše iskustvo dijaloškog i mirotvornog djelovanja putem toga medija? /u kontekstu promovisanja pozitivnih narativa/
Sve što nam je dato može biti na korist ili osudu. FB profil, instagram, twiter ili bilo šta od ovakvog načina komuniciranja može nam koristiti u boljoj komunikaciji. U vremenu corona pandemije, putem ovih medija prenosili smo bogosluženja, propovjedi i ljudi su bili mnogo zahvalni zbog toga. No, ništa od ovoga ne može da zamjeni lični kontakt koji moramo da ostvarujemo jedni sa drugima. Moramo se odupreti iskušenju da nam ovakav vid komunikacije ne zamjeni stvarni život.
Međureligijskim dijalogom, kao iguman jednog od najznačajnijih manastira Srpske pravoslavne crkve, bavite se mnogo godina i svima je poznata Vaša požrtvovanost na tom putu. Koliko to u kontekstu našeg komplikovanog društva jeste težak put?
Međureligijskom dijalogu može se pristupati sa različitih stanovištva. Jedni to smatraju, nužnošću, drugi potrebom koje nameće naša BiH stvarnost, treći mudrošću komuciranja, tolerancije. Pojedinima je rad u ovakvim institucijama legitiman i plaćen posao. Lično poštujem svačiji stav po pitanju ovog složenog pitanja osim neiskrenost. Voditi dijalog a istovremeno u njega nevjerovati ili raditi sa bilo kakvom zadrškom je nešto što je nedopustivo. Raditi i moliti za jedinstvo je najsličnije Hristovom putu koji prolazi kroz stradanje i krst.
Mladi ljudi žele da se i njihov glas čuje unutar naših zajednica/crkava, da li danas po Vašem mišljenju ima ko taj glas čuti i na njega odgovoriti?
Mladi čovjek kao što već rekoh treba po prirodi da bude entuzijasta, da bude pokretač i nositelj svježine vjerskim zajednicama koje opet vrlo često znaju biti konzervativne, zatvorene i skeptične za promjene. Treba dati mnogo više prostora mladim ljudima.
Po Vašem mišljenju, da li će osnivanje Mreže mladih dati novu snagu i određenu dimaničnost radu Međureligijskog vijeća, posebno imajući na umu veliku energiju koju mladi ljudi posjeduju?
Ovo bi bila nova šansa da MRV dobije novi i snažniji impuls vlastitog djelovanja.
Hercegovina je važna i velika oblast, a Mostar je središte tog prostora, koliko bi osnivanje Odbora u Mostaru doprinjelo jačanju dijaloških veza vjerskih zajednica/crkava?
Ne volim se hvaliti, ali uprkos mnogim poteškoćama a jedna od njih je i ne djelovanje MRV-a u Hercegovini postoje pojedinci koji itekako rade na dijalogu i gradnji mira u Mostaru. Posebno treba istaći uvaženog muftiju Salem ef. Dedovića, fra Iku Skoku a ne zaboraviti dugogodišnji trud pokojne Erne Danon Cipra koja je vodila Jevrejsku zajednicu Hercegovine.
Jesmo li spremni i u tom smislu zreli, pokrenuti se sa mrtve tačke gledanja u prošlost? Jesmo li spremi “ući u cipele drugoga”?
Mnogo je godina prošlo od završetka rata u Bosni i Hercegovini a mi smo i dalje zarobljenici toga vremena. Bojim se da smo jako malo uradili u procesu pomirenja. Ovdje mislim da smo krivi i mi vjerske zajednice jednako kao i političari. Ne umijemo da se distanciramo jedni od drugih! No, ne treba odustajati, ne treba se pomiriti sa činjenicom nemogućnosti. Proces pomirenja, praštanja razumijevanja patnje čovjeka, univerzalnosti bola ali sreće drugoga je nešto na šta treba potrošiti čitav život i pritom ne zažaliti.
Poštovani igumane, na kraju našeg razgovora molimo Vas za Vašu poruku svim mladima koji postaju dijalom ovoga velikog projekta ali i svim aktivistima Međureligijskog vijeća
Poruka svima vama je upravo ova koju sam već rekao. Ako ste unutar ovog projekta onda budite u njemu svim svojim bićem, vjerujte u mogućnost suživota, vjerujte jedni drugima i na temelju povjerenja gradite mir. Onog trenutka kada u to povjerujete postaćete slobodni ljudi koji imaju samopoštovanje, pronalazićete istomišljenike unutar drugih zajednica koji će vam postajati istinski prijatelji.
Razgovarao:
Adis Čolaković, koordinator Mreže mladih Odbora za međureligijsku saradnju u Zenici.
