Iz jednog životopisa

„Ja sam optimista, ova država ima svoju budućnost, jer ima divne ljude. Ona će živjeti zato što je u njoj toliko svetih kostiju koje su volile Bosnu i one neće dati da BiH ode na veresiju i rasprodaju mešetarima da krčme ovaj divni dio Božjega neba koji nam je sam On darovao.“

fra Marko Gelo

Ispričat ću vam jedan životopis, mislim budimo realni, dio životopisa, ma zapravo par rečenica jednog životopisa! Ispričat ću ga, iako će biti napisan, a darovat ću ga prvotno mlađim Livnjacima, ali i svima onima koji vole Livno i Bosnu i Hercegovinu i svijet i fratre, da mu bit ostane u sjećanju, a nekome možda posluži kao interesantan životni materijal te možda postane recimo primjer, uzor.

Nazvan je apostolom dobra, odlikovala ga je elokventnost, njegovo pjevanje čuti bio je privilegij i istinski gušt, bio je opipljivi međureligijski dijalog, poznati je “ikonopisac“, bio je onaj čije se mišljenje tražilo, ali i ne željelo čuti – imao je jednu manu: često je bio britka jezika… Bio je umjetnik, mecena na neki svoj način. I još puno toga drugoga bio je fra Marko Gelo, jedan livanjski fratar, po puno toga sličan svojoj subraći, a opet tako poseban.

Protojerej stavrofor Željko Đurica: „Za pravoslavne Livnjake fra Marko će ostati u sjećanju kao čovjek koji je „svima bio sve“. Znao je cijeniti svakoga čovjeka, ali isto tako i sve ono što je tome čovjeku važno i sveto. Pamtiće ga po tome što je u najtežim vremenima spasio i sačuvao veliko kulturno nasleđe crkve Uspenija Presvete Bogorodice (mnogobrojne i neprocjenjive ikone, knjige i ostale crkvene vrijednosti).

Neka Gospod uzvrati svojim milosrđem i ljubavlju, za sve ono što je fra Marko učinio u ovozemaljskom životi. VJEČNAJA PAMJAT!“

Došao je na ovaj svijet, nekad kad je Bog htio, u selu Kovačić kod Livna. Proživio je ovozemni život po Božjoj volji i planu, u darovanoj mu slobodi. I uplovio u luku nebeskog Oca, onda kad je Bog htio, s pučine mora u Herceg Novom.

O “ja čovjek“ nije govorio, već je bio, na mnogo mjesta i u mnogo situacija. Ovdje donosimo jednu, iz 1992., ekumensku i to kroz fragmente izričaja ljudi koji ga se sjećaju, s kojima se susretao, radio. U njihovom govoru, a to je i jedan od ciljeva ovog životopisa, može se prepoznati duša, čovjek-to je ono što ostaje, trajno. Te pak fragmente nije teško povezati, ako si povezan.

Livanjska novinarka Željka Mihaljević, prisjećajući se teškog ratnog perioda kaže:

Pored toga što je spašavao ljudske živote, nosio humanitarnu pomoć kad to nitko nije smio, spašavao je i ikone iz zapaljene crkve.“

Sjećanja su živa i kod Mile Kravarušića, fra Markovog poznanika:

E kamo sreće da je više takvih ljudi. To bi bila sreća za nas sviju. Fra Gelo je kad je zapaljena ’92. crkva s Momirom Rosićem, slikarom i Svetozarom Ljubojom i uz pomoć policije spasio sve te ikone. I sve je on to sačuvao. Kad je se završio rat on je to vratio. Ja mislim da je malo takvih ljudi koji bi to radili u ono vrijeme kad je glava mogla da odleti.“

Prijatelj i jedan od onih koji je zajedno s fra Markom sudjelovao u spašavanju ikona iz crkve Uspenija Presvet Bogorodice u Livnu je slikar Momir Rosić:

Bio je privilegij poznavati ga. On je rekao što bude s našim blagom crkvenim neka bude i s pravoslavnim. I u to vrijeme kad mi spašavamo te ikone po nama padaju granate. Zamislite tog apsurda spašavate jednu stranu, s druge vas strane granatiraju. Ali on je imao odvažnosti, hrabrosti i smjelosti, a rekao bih i mudrosti.“

Možda jednom i ulicu po njemu nazovu, ako ni zbog čeg drugog onda kako bi se izazvala pitanja-čega posljedice su odgovori-a on je dobar odgovor, itekako. To je bila i želja sada pokojnog Izeta Alića – Kelje, zaljubljenika u starine, umjetnost:

Bila bi mi jedna velika želja da se jedna ulica zove ili da mu se jedna bista izlije gdje bi mu palili svijeće.“

Na sve riječi hvale, onako po fratarski, fra Marko Gelo je i za ovo svoje djelo odgovorio, jednostavno:

Učinili smo ono što smo učinili, Bogu hvala. To su veoma vrijedne i ikone i knjige. I uvijek sam držao da to ne pripada samo jednom narodu nego to je dobro koje pripada cijelome svijetu.“

Reče netko da čovjek umire dva puta: prvi znamo koji je, a drugi je kad umre u sjećanju, srcima ljudi. Ovo „Ikonopisanje“ je dar neba zemlji, neka se uzdarje, druga smrt, još dugo ne dogodi?

Ovdje završavam ovaj fragment životopisa. No, ‘ajde nek’ tu ipak ne bude kraj! Ispričanim, ili napisanim, ma kako god, „izazivam“ nekoga na nastavak ovog životopisanja!

Izvori i za one koji žele znati više:

Autor teksta: Dinko Periša

Podjelite na:

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

Ostale vijesti

МИРОСЛАВЉЕВО ЈЕВАНЂЕЉЕ

Мирослављево јеванђеље је рукописна књига и представља један од најзначајнијих ћириличних споменика српске и јужнословенске, односно српско-словенске писмености из 12. вијека. Ова рукописна књига је

FRAMA

Frama je kratica za zajednicu mladih odnosno bratstvo koje se naziva “Franjevačka mladež”. Ona pripada FSR-u (Franjevačkom svjetovnom redu), nije klub ili skup ljudi koji

MEDRESA

Muslimanima je učenje i traganje za znanjem imperativ! To im nalaže Kur’an, čija je objava upravo i počela sa „Ikre“, što u prevodu znači uči,

JEVREJSKA KUHINJA U BOSNI I HERCEGOVINI

Bosna i Hercegovina obiluje veliki brojem kulturnih raznovrsti. Vjerovanja, običaji, tradicije, graditeljstvo, historija i mnoštvo drugih značajki su kockice u našem kulturnom mozaiku. Ono po