INTERVJU SA PROF. DR. DARKOM TOMAŠEVIĆEM ZA MEĐURELIGIJSKO VIJEĆE U BOSNI I HERCEGOVINI

Ko god da razmišlja o međureligijskoj i nekoj pomirbenoj perspektivi, treba znati da rad na tome sigurno obogaćuje i usrećuje. Oni koji se dadnu, koji se puste niz vodu pomirenja, to samo po sebi čovjeka ispunja, na bilo kojem području, da li kroz studij, da li kroz uključenost u Međureligijsko vijeće ili neku drugu organizaciju, to je ono što čovjeka ispunja, a to je ono za što sigurno imamo nagradu kod Stvoritelja.

Međureligijsko vijeće u Bosni i Hercegovini kroz svoj dugogodišnji rad, od svoga postojanja pa do danas, ostvarivalo je saradnju sa svim visokoškolskim ustanovama teološkog usmjerenja u Bosni i Hercegovini. Zajedno sa profesorom Darkom Tomaševićem, dekanom Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, prisjetili smo se tih vremena, kada su osnivani tek temelji jednoj velikoj kući, koja danas ima veliki broj članova. Naši partneri, naši mladi teolozi, naši odbori za međureligijsku saradnju, članovi Mreže mladih, kao i Mreže žena vjernica, svi oni čine jednu veliku porodicu okupljenu pod krovom Međureligijskog vijeća. Svi zajedno gradimo i jačamo temelje naše države, temelje satkane od međusobnog poštivanja, uvažavanja i ljubavi.

Sa profesorom Tomaševićem govorili smo o projektima koje je Međureligijsko vijeće organizovalo u saradnji sa teološkim fakultetima, o međureligijskom dijalogu nekad i sad, o našem napretku na tom putu i drugim sličnim temama koje se tiču međureligijskog dijaloga u Bosni i Hercegovini.

  • Uvaženi profesore, možemo li se, za početak, prisjetiti kako je tekao proces osnivanja zajedničkog studija, od ideje do promocije prve generacije? Koliko vremena je bilo potrebno za cjelokupan proces do prvog održanog predavanja u prvoj generaciji studenata i da li je bilo nekih nedoumica, predomišljanja ili je sve išlo nesmetano?

Sve je krenulo negdje 2015. godine kada je došla jedna delegacija iz Amerike, iz CRS-a gdje je bio i njihov biskup, bili su na večeri kod kardinala i tu smo kroz razgovore o saradnji sa drugima, koliko se sarađuje konkretno, ne samo ovako kroz papire došli do ideje da bi bilo dobro pokrenuti nešto institucionalno. Tada je na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu dekan bio kolega Darko Đogo, a na Fakultetu islamskih nauka Ismet Bušatlić, a mi smo se međusobno poznavali i sarađivali. Tako sam i rekao, naša suradnja je oduvijek bila odlična, a mi smo se upoznavali još preko projekta Susreti mladih teologa. Do tada je sve to bilo na nekom privatnom nivou, učešća na simpozijima, predavanjima, konferencijama i onda smo u razgovoru sa tom delegacijom pokušali da nađemo način da to bude nekako strukturalno, da to ne bude samo zato što ja znam Darka, što ja znam Ismeta, nego da to bude nešto konkretnije. Svaka suradnja vrlo često počinje na toj nekoj osobnoj razini. Ako ima neke osobne razine, ako čovjek nekoga zna, lakše će se ostvariti i neka institucionalna suradnja i onako službena. Ako se krene odmah službeno, može čovjek biti skeptičan pa dok se probiju neke prve barijere, to ide mnogo lakše.

Pitanje je bilo konkretno, da li se moglo ostvariti nešto među fakultetima. Odgovor: „Naravno da bi, zašto ne?“ I krenuli smo sa idejom da to bude na temu međureligijskog dijaloga. Tada sam odgovarao u svoje vlastito ime, a vjerujući da će se i kolege složiti sa mnom. Dogovorili smo se da sjednemo i razmotrimo sve mogućnosti, šta i kako. Nedugo nakon toga organizirali smo susret sa CRS-om, kako je bio zainteresiran, tadašnji njihov direktor bio je izuzetno otvoren, i krenuli smo sa idejom. I od te početne ideje 2015. godine, za nekih godinu i pol dana, oformili smo neko početno Vijeće. Naravno, razgovarali smo sa kardinalom, reisom i mitropolitom i dobili smo odriješene ruke. Onda smo sa tom idejom išli na svoje fakultete, fakulteti su svi odobrili, zatim smo oformili radnu grupu koja je pripremala Nastavni plan i program. I za nas je sve to bilo novo jer nijedan fakultet do tada nije radio takvo nešto institucionalno, nema nekog programa koji bi bio za međureligijski studij. Krenuli smo s tim i nama je temelj bio ono što jeste naša misija, tj. iz teološke premise. Idemo mi kao teološki fakulteti vidjeti što i koliko možemo, idemo onda tražiti koje je najbolje rješenje. Onda smo odlučili proširiti sve na neku društvenu dimenziju pa smo uključili i profesore sa Fakulteta političkih nauka. Sve je to trajalo nekih godinu i pol dana, sa malim stankama, ali smo uspjeli nadići ta neslaganja, jer mi se moramo sresti na onome temeljnom, onome što nam je vjera, jer mi nismo političari. Svi mi nismo samo profesori na fakultetu, nego smo, prije svega i vjerski službenici, vjernici i nama je vjera ono što nas nosi i ako iz toga, dakle iz te vjere u Boga, ne mogu nadići nešto, onda sam ja zalutao. Relativno brzo smo krenuli sa realizacijom ovog programa. Mi se nismo bavili niti političkim stanjima, vodili smo se samo time šta su nam ciljevi, kojim nastavnim programom bismo sve to mogli pokriti, o čemu bi se radilo i naći ljude koji su spremni za to koji su se isto tako morali potruditi, moralo se tu spremiti neka predavanja, neki okvir da to ima neku glavu i rep.

  • Četvrta generacija polahko svoje studije privodi kraju. Sada već s ponosom kažemo da imamo prve Mastere iz međureligijskih studija i izgradnje mira. Kakva su iskustva do sada, da li možemo reći da već imamo neke rezultate na polju međureligijskog dijaloga, koji su plod rada naših studenata i svršenika studija,  tj. da li je i koliko Studij urodio plodom do sada?

Kada sad razgovaramo o studentskom programu, nama je problem kod studentskog finansiranja. Nama ovaj studij nije finansijski isplativ, ni profesorima ni studentima. Ovo je studij koje čovjek studira kako bi nešto ekonomski  ili materijalno profitirao. Sa ovim studijem skoro da nema ništa na tim principima i to je vrlo teško mjerljivo. I CRS od nas uvijek traži konkretne rezultate. Ovo je studij koji ne daje materijalne rezultate. Ako to nije nešto što tebe obogaćuje i izgrađuje, ako to nije nešto što te zanima i ne nalaziš u tome smisao, nećeš dobiti rezultat. Od ovoga studija imamo samo jednu satisfakciju i zadovoljstvo, ali ćeš ono što si iskusio i naučio ovdje prenijeti dalje. Dakle to su ideje koje vrijede. Koliko će se one ostvariti to ovisi od svakoga od profesora koji predaje, ali isto tako i od studenata. Načine na koje će ono što je na studiju i naučio i iskusio, kako će prenijeti dalje, kako će se on angažirati bilo gdje drugo. Ovo je nadogradnja i tu je nešto gdje nećeš naći ništa ekonomski isplativo. Hoće li ovaj studij sutra nekoga zaposliti, vjerovatno neće ili možda hoće malo njih, ali malo će od toga profitirati u matarijalnom smislu. Na taj način studij nije ni koncipiran, jednostavno nije takva ideja, ne može se unovčiti.

Rad na pomirenju, nema mjere kojom se to može izmjeriti. Može se napisati izvještaj, izaći na teren, dići svoj glas protiv ovoga ili onoga u konkretnom projektu, ako govorimo o izgradnji mira ili stabilnog društva. Pomirenje osoba koje učestvuju u samom procesu ne može se izmjeriti. Sa druge strane, mi smo i svjesni da pojedine ljude čovjek ne može promijeniti, ako i može, to je vrlo teško. Možemo promijeniti samo sebe, a to je nekad čak i mnogo teže negoli drugoga mijenjati, ali taj neko gdje čovjek kroz taj govor, kroz ideju, kroz promoviranje i, što je najvažnije, kroz življenje, da ti svojim životom pokažeš da je tebi do toga stalo, da ti svojim životom kažeš da su to vrijednosti koje se isplate, tek tada će biti nekoga ploda, a kroz nešto ovako tu evaluacija papirnata malo vrijedi. To se ne može izmjeriti. Nema mjere koja može izmeriti koliko nekoga voliš ili mrziš. Ne postoji mjerna jedinica, takvo nešto je nemjerljivo. A sa druge strane, ako čovjek sebe nađe ili nekoga zavoli, to je sreća i to je blago koje se ne može platiti. Trebamo biti svjesni i da kroz ovaj rad nećemo dobiti neke mase, ali kroz male stvari i kroz primjere, od ljudi koji se tako formiraju da ti njima razbijaš i predrasude i mržnju i netrpeljivost. Kad to postignemo, društvo se otvara, gradi, stabilizira. Dakle malo po malo, malim koracima do cilja. Živimo, nažalost, u takvom svijetu gdje pravimo male korake i onda nam dođu nekakvi političari, udaraju nas nekim krupnim koracima i odlukama nazad i to što si radio i izgrađivao, on kao da namjerno hoće da sruši i uruši. Međutim, ja sam nekako temeljnoga stava da mi vjernici ne smijemo biti pesimisti, kolikogod to izgledalo i besmisleno i uzaludno da jednostavno očima vjere i očima pozitive čovjek mora ići dalje i to je to.

  • Možete li nam Vi, lično, podijeliti svoja profesorska iskustva na ovom studiju, kakva je atmosfera bila na početku, da li je kod vas profesora bilo bojazni, da tako kažemo, kako će sve to ići, hoćemo li uspjeti u namjerama koje ste imali pri osnivanju studija?

Ne znam za studente, ali ja niti sam imao bojazni niti straha. Zašto? Zato što sam smatrao i smatram da je stvar u sebi dobra. Naravno da ima i drugačijih mišljenja i koncepcija, ali ako je nešto u sebi dobro to će naći i nalazi načina da to izbije na površinu i na kraju da dobro pobijedi. Znači, zaista nisam imao niti najmanju sumnju. Kao i u životu, uvijek mi možemo naići i nailazimo na prepreke, ali da sam se bojao ili sumnjao, moram reći da nisam. To je moj lični stav. Temeljno iz togašto smatram da je projekt u sebi kvalitetan, da je u sebi dobar i iz toga mislim da kao takav mora opstati.

A što se tiče nekih iskustava sa studentima kao profesora, tu sam imao situaciju da sam problem osjećao kod studenata kako im približiti materiju koju predajem, jer širok je krug studenata koji pohađaju studije. Skoro je manjina teologa u sve četiri generacije. U neku ruku se moramo spustiti na razinu i neteologa i teologa sa drugih teoloških fakulteta, dakle za moj govor o Bibliji koji nije isti kao kod teologa drugih teoloških fakulteta, niti je njihovo znanje isto kao studenta sa nekog drugog društvenog fakulteta, ta kompleksnost studenata me je tjerala da nađem modalitete kako se približiti studentima jer nije lako, a sa druge strane su me studenti oduševljavali i da iz tako širokoga spektra studenata imaš i istinski zauzetih i onih koji se trude, nauče, rade i na taj način žele i proširiti svoje znanje i ući u tematiku i problematiku. To mi je bilo fascinantno kako su studenti bili predani studiju, uprkos manjku znanja o teologiji koje je naš temelj. Ja se divim našim studentima koji iznalaze načine da se iznesu sa ovim studijem, a opet sve to jer postoji jaka želja. To su i većinom studenti koji su kroz svoje temeljne studije imali i nekih dodirnih tačaka u angažmanima kroz neke međureligijske organizacije i slične poslove.

  • Naše društvo je prošlo jedan težak i osjetljiv period, iako smo već više od dvije decenije odmakli od nesretnih dešavanja na ovim prostorima, tenzije među svijetom se osjete. Možete li nam ukratko reći na čemu je težište ovog studija, kako to Master studij za međureligijsku saradnju priprema svoje studente za rad sutra, za tržište. Gdje je fokus njihovog rada, da li na običnom građaninu i smirivanju tenzija ili se dijalog vodi na tim akademskim nivoima?

Težište studija je, prije svega, na teologiji, od toga ne možemo niti želimo bježati, iako i CRS i USAID žele malo umanjiti tu teološku dimenziju i staviti naglasak na ovu društvenu, ali pokušavamo se nositi s tim i balansirati. Ovaj naš program je upravo po tome jedinstven što je, prije svega, utemeljen na teologiji, nas ne zanima politika. Jeste da nam je potrebna i ta neka društvena dimenzija, ali prije svega teološki.

Što se tiče tržišta, teologija nije nešto od čega će se kruha zaraditi, ali unatoč tome smatram da mi trebamo biti neki kvas koji će održati kruh. Naše društvo jeste danas usmjereno na materijalizam i tako donekle treba i mora biti, od nečega živjeti moramo, ali ako se izgubi ne samo ta duhovna dimenzija, nego i ta humana dimenzija ljudskosti, čovječnosti, e onda ništa ne garantiramo. Paradoks svega jeste da je teologija društvu potrebna, ali bi svi da nas malo ograniče i svedu naš udio u tom procesu na minimum.

Teološki gledano, nije lahko biti vjernik. Tu prije svega moraš biti čovjek, a čovjek nije lako biti, tu moraš biti i strpljiv i ponizan i poslušan, i uzmi bilo koju neku kategoriju, recimo tako gdje čovjeku „nije drago“, ali ti ako si vjernik, to se od tebe traži. S druge strane, zato što je teško biti vjernik, opet je isto tako onima koji najviše pričaju protiv toga, najizazovnije. Takav život ne može se ne cijeniti, a zašto? Zato što je to u sebi dobro, zato što je u biti dobro, zato što su te kategorije svetosti, dobrote, poniznosti, u sebi dobre i za njih se ne može reći „to ne valja“, „to nije dobro“. U tome smislu i studij i sve, tržište se i divi tome, a sa druge strane kao da pokušava da sve to iskvatri. A zašto da ga iskvari? Da bi nekako mogli svoje postupke opravdati. Ključno u ovom poslu jeste oslonac na Boga dragoga. Ne možemo pristupiti ovome poslu bez vjere u Boga. Naše osnovno mjerilo jeste „Onaj gore“. Niko od nas nije svet, ali mi koji jesmo svjesni svega toga, nastojimo kod sebe popraviti ono čega smo svjesni da nije uredu i oslanjamo se na Boga. To su tri dimenzije koje nas određuju.

  • Međureligijsko vijeće u Bosni i Hercegovini je dugi niz godina radilo projekat Susreti mladih teologa, gdje su aktivno učestvovali i studenti Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Danas Vijeće ima svoju Mrežu mladih. Koliko Vam je poznato da li su i u kojoj mjeri studenti uključeni u rad Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine te kakva je suradnja Fakulteta sa Međureligijskim vijećem BiH?

Sad je ta suradnja puno manja. Projekt Susret mladih teologa je meni odličan projekt. Nakon prestanka tog projekta nemamo baš nekih konkretnih programa koje zajednički radimo, osim evo na nekoj osobnoj razini jer se svi međusobno poznajemo pa je logično da, ukoliko se ukaže potreba, kao što je potreba za praksom za studente master studija koju mi imamo ili njima nešto zatreba, naravno da smo im mi prva adresa gdje će se obratiti. Projekat je bio dobra baza upravo za daljnju suradnju. Tu su se sklapala prijateljstva i poznanstva koja su temelj za institucionalno djelovanje. Tako nastaje mreža ljudi kojima su ideje slične, koji gaje vrijednosti koje imaju i onda se širi krug pozitivnoga što imamo. A to je način. Projekat mladih teologa je bio poprilično veliki projekt i dok je trajao, bio je odličan. U takvim stvarima ključno je imati osobu koja vuče cjelokupnu priču i drži je živom. Ta osoba je itekako važna. Za svaki posao u dijalogu, ako prvi čovjek nije za to, to će vrlo lahko propasti, nema od toga ništa. Nije lahko organizirati takvo nešto. Važno je i poznavati donatore. Ponovno pokretanje projekta bilo bi fenomenalno, samo treba polahko i malim koracima, važno je steći povjerenje, sve drugo onda ide lako.

  • Možete li se ovdje prisjetiti kako je izgledala saradnja između teoloških fakulteta u Vaše vrijeme i kakav je bio međureligijski dijalog na području Bosne i Hercegovine uopšte, u vrijeme kada ste Vi bili student?

Nikakva. Ja sam student koji je završio studije tamam u ono ratno vrijeme. Ja sam u Sarajevo došao 1991. godine i to je početak rata. Već ’92. godine sam otišao na Brač gdje sam studirao. Bila su to nesretna i teška vremena. Vratio sam se u Sarajevo ’96. godine, a već tada je bilo neke suradnje. Posebno među Fin-om i KBF-om jer smo zajedno radili na tome da uđemo na Univerzitet. O svemu smo razgovarali jer smo imali isti interes i cilj i znali smo da to možemo ostvariti ako idemo zajednički prema Univerrzitetu. Kad su počele ove političke promjene, tako su priznavali i naše fakultete, odnosno priznato nam je da smo u rangu fakulteta, 1989. Nije fakultet bio priznat, ali jeste priznato bilo da je u rangu fakulteta. Na toj ideji podizanja naših tadašnjih obrazovnih ustanova na rang fakulteta radili smo uglavnom zajedno, što znači da je suradnja postojala još tada. A da je bilo nekog konkretnog međureligijskog dijaloga, to u manjoj mjeri.

  • Prema Vašem mišljenju, koliko je i da li je poruka mira i dijaloga koju šalje MRV BiH, evo već godinama, doprla i koliko dopire do običnog građanina i na koji način mogu fakulteti zajedno sa svojim profesorima i studentima pomoći jednoj ovakvoj organizaciji u ostvarenju njihovog cilja?

Prema mom skromnom mišljenju, osnivanje mjesnih odbora u Međureligijskom vijeću je puni pogodak. To je najviše doprinijelo radu Vijeća. Do skora su glavni akteri u radu MRV-a bili naši vrhovni poglavari i onda se sve svodi na to šta su oni rekli i jesu li se oglasili i tu sve završava. Naravno, to jeste važno, važne su nam osobe koje su na čelu. Oni ne moraju biti tu da rade neke tehničke stvari, ali tu su da daju blagoslov i odobravaju projekte i posao Vijeća, no Međureligijsko vijeće nisu samo njih četvorica, koji su vjerski poglavari nego ova činjenica da su osnovani mjesni odbori. Kroz to se Međureligijsko vijeće uvlači i pušta svoje korijene na teren. Da toga nije bilo, svi drugi projekti ne bi bili dovoljni da poruka dopre svuda. Veoma važno je tu i sa kim se radi na terenu, a u našem slučaju to su uglavnom neke mlađe osobe, bar koliko sam ja mogao upratiti, nisu to neki  stari vjerski službenici, nego su to mlađe osobe koje daju svoj pečat cijeloj toj priči i kroz razgovore, primjere i susrete ta ideja se širi.

  • Ostaje nam još da Vas zamolimo za jednu kratku poruku za naše čitaoce ili pratioce na društvenim mrežama, koji će, nadamo se u velikom broju, čitati ove Vaše riječi. Šta je to što biste Vi sa te pozicije dekana imali poručiti našim sugrađanima, a tiče se međureligijskog dijaloga i suživota u Bosni i Hercegovini? Da li za dijalog možda postoji neki univerzalni recept?

Ko god da razmišlja o međureligijskoj i nekoj pomirbenoj perspektivi, treba znati da rad na tome sigurno obogaćuje i usrećuje. Oni koji se dadnu, koji se puste niz vodu pomirenja, to samo po sebi čovjeka ispunja, na bilo kojem području, da li kroz studij, da li kroz uključenost u Međureligijsko vijeće ili neku drugu organizaciju, to je ono što čovjeka ispunja, a to je ono za što sigurno imamo nagradu kod Stvoritelja. Neka nam to bude satisfakcija i ideja vodilja. Vrata katoličkog bogoslovnog fakulteta su uvijek otvorena svima koji žele raditi na tom putu i doprinositi izgradnji zdravog društva.

Razgovarala Amina Kišić, asistent MRV BiH

Podjelite na:

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

Ostale vijesti

Богојављење

Богојављење се обележава 19. јануара и то је непокретни празник. Према хришћанској традицији, Христос је, када је напунио 30 година, дошао на реку Јордан како

Bajram Šerif Mubarek Olsun

Kurban Bajram ili Hadži-bajram je islamski blagdan prinošenja žrtve Kurbana (tur. kurban znači “žrtva”), najznačajniji islamski blagdan . Obilježava se od 10. dana mjeseca zu al-hidže, posljednjeg mjeseca islamskog kalendara i traje

Спасовдан

Пошто је распет на Крст и сахрањен у гробници, након три дана Господ наш, Исус Христос васкрсну из мртвих и јави се својим ученицима, једанаесторици