INTERVJU SA PROF. DR. VLADISLAVOM TOPALOVIĆEM ZA MEĐURELIGIJSKO VIJEĆE U BOSNI I HERCEGOVINI

Dijalog je uvijek izazovan, svakome je dijalog izazov, svako voli dijalog. Osim ako je neka patologija u pitanju. Čovjek je po prirodi dijaloško biće i treba se samo malo potruditi ili animirati ljude i dijalog je uvijek lako napraviti, samo što on nekada zna da zapne u ćorsokak, a u dijalogu može da dođe nekad i do nekih, hajde da kažemo, konfliktnih situacija i tu treba biti nekako obazriv i shvatiti da određeni ćorsokak nije kraj, uvijek se može vratiti pa se to vrati na pravi put.

Rad Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini nezamisliv bi bio bez učešća teoloških fakulteta, bez njihove podrške nama, bez naših profesora teologa, kao i studenata, mladih koji jesu nosioci naše sadašnjosti i budućnosti. Međureligijski dijalog temelji se, prije svega, na religiji. Iz religije crpimo našu snagu za svaku vrstu odnosa sa ljudima, a posebno kada je riječ o odnosu prema drugačijem, u religiji nalazimo inspiraciju za naš rad, ona nas nadahnjuje i ispunjava i naša je ideja vodilja. Naš cilj je zadovoljstvo Božije i mir za koji nas On obavezuje da širimo tokom svoga bivstvovanja na ovome svijetu. Kako i na koji način graditi taj mir u sebi, među nama i u svijetu te kako izbjeći narative koji su u suprotnosti sa vrijednostima koje mi kroz svoj rad promovišemo, govori nam profesor Vladislav Topalović, dekan Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Foči. Profesor Topalović je svojevremeno učestvovao u raznim projektima koje je realiziralo Međureligijsko vijeće u BiH, a tokom cijele svoje karijere pružao nesebičnu podršku na razne načine.

Želja nam je da ovim razgovorom potaknemo što veći broj naših sugrađana, posebno mladih ljudi, na aktivno djelovanje u dijalogu, da svoj život protkaju međureligijskim dijalogom jer naše bosanskohercegovačko društvo jeste šaroliko, sudbinski je satkano od naroda različitih uvjerenja i jedini način za naš opstanak na ovim prostorima jeste dijalog i međusobna saradnja.

Poštovani profesore Topalović prije svega upućujem iskrene zahvale u svoje i u ime cijelog kolektiva Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini na izdvojenom vremenu i Vašem odzivu na naš poziv da govorite sa nama za portal Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini.

  • Master studij za međureligijsku saradnju i izgradnju mira je koncipiran tako da svi uče podjednako, i oni studenti koji su kao temeljne studije završili neku od teologija i oni koji su došli sa nekih drugih fakulteta. Kakva su Vaša iskustva sa studentima Međureligijskog studija, s obzirom na to da ste angažovani na studiju?

Ja sam od samog početka, kako je već bilo govora o tome da će se osnovati taj studij i kada je već bilo izvijesno, ja  sam već imao izvijesna pozitivna očekivanja od tog studija, možda čak i prevelika pozitivna očekivanja. I mogu da kažem da su ta očekivanja u dobrom dijelu ostvarena. Dakle, zaista ono što posebno važi za taj studij jeste da studentima na interreligijskom studijskom programu ne nedostaje ono što često nedostaje studentima na osnovnim studijima ili na redovnim master programima naša tri fakulteta, a to je motiv. Dakle, to su jako, jako motivisani mladi ljudi, veliki entuzijasti i čini mi se da su se svi do jednoga u potpunosti pronašli u tome studijskom programu i da su, ne samo u tom psihološkom smislu ispunjeni. Tako da su iskustva vrlo pozitivna i to je jedan od onih primjera koji nam, ustvari, pokazuju da mi ni sami ne možemo shvatiti ko smo i šta smo u smislu vjerske pripadnosti dok se ne pogledamo u ogledalu drugoga i kako nas neko drugi posmatra i dok ne napravimo neke, da tako kažemo, iako je nezahvalno reći, neka poređenja, ali vrlo je bitno imati drugoga pored sebe, drugi je moja istina. Ne mislim u smislu kompetencije, nekog takmičenja, nego čovjekov identitet se u susretu sa drugim ostvaruje. Bez toga niste ono što jeste ako već drugi nije tu pored vas.

  • Pored ovog studija i rada na programu Master studija za izgradnju mira, Vi predajete na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Foči, intenzivno radite sa mladim ljudima i skoro svakodnevno ste u kontaktu sa njima. Možete li nam reći, na osnovu Vašeg iskustva, kakva je zainteresovanost mladih ljudi za dijalog?

Ovdje imamo jedan generalni problem, za šta su mladi danas uopšte zainteresovani. Ja više sebe ne smatram mladim i meni je pomalo, radim sa mladim ljudima i kako koja generacija dolazi, sve je manje razumijem. Sve manje razumijem šta su im motivi, kuda se kreću, a vidi se ta kriza čežnje za smislom, za tim vječnim pitanjem, za čitanjem i na kraju za vjerom. Postoji ta kriza i ona će u budućnosti biti sve veća i veća, opada interesovanje za studij teologije, opada interesovanje, ne samo za studij teologije, nego za studij antičke književnosti, studij filozofije, studij jezika, jednostavno se traži neko tehnokratsko znanje, vještine, nešto što se može komercijalizovati. Danas je san svake majke da joj sin bude IT stručnjak prije nego da bude, recimo, doktor helenske književnosti. Tako da će ta kriza, čini mi se, nažalost, biti sve veća i veća kada su u pitanju ta interesovanja. Mi moramo nekako uskladiti obrazovni sistem sa komercijalnim potrebama, tržištem rada, ali da ne ostavimo ljude da budu fah idioti, ako je neko samo IT stručnjak da ne zna ništa o vjeri, da nikad ništa u životu nije pročitao. Moraće se uvesti neka vrsta obrazovanja koja će moći da obuhvati jednog kompletnog čovjeka u budućnosti.

  • Je li teško danas privući mlade u dijalog? Kakva je zainteresiranost naše studentske populacije za međureligijski dijalog? Kako, onda, danas prići takvom mladom čovjeku koji svoja interesovanja usmjerava ka tehnologiji više nego humanističkim i društvenim naukama?

Nije. Dijalog je uvijek izazovan, svakome je dijalog izazov, svako voli dijalog. Osim ako je neka patologija u pitanju. Čovjek je po prirodi dijaloško biće i treba se samo malo potruditi ili animirati ljude i dijalog je uvijek lako napraviti, samo što on nekada zna da zapne u ćorsokak, a u dijalogu može da dođe nekad i do nekih, hajde da kažemo, konfliktnih situacija i tu treba biti nekako obazriv i shvatiti da određeni ćorsokak nije kraj, uvijek se može vratiti pa se to vrati na pravi put.

  • Kako uticati na svijest ljudi po pitanju religije i međureligijske sličnosti. Mi koji se detaljnije bavimo tom oblašću, ako dijalog uopšte tako možemo nazvati, znamo koliko su naše religije ustvari slične i na tim sličnostima i temeljimo našu komunikaciju i međusobne odnose. Koliko je naš bosanskohercegovački čovjek svjestan tih sličnosti?

Kod nas se nekako religijsko i nacionalno podudara po tim formalnim granicama, manje više, mada vi možete biti i „Srbin ateista“, isto tako „Bošnjak ateista“, „Hrvat ateista“. Neko je lijepo rekao: mi imamo srpske ateiste, katoličke ateiste i muslimanske ateiste. To je zato što su kod nas vjerske pripadnosti kreirale kulturu na kojoj se zasniva svaka naša nacija. Ta kultura, svakodnevna kultura života negdje je oblikovana u tom religijskom kontekstu. Ne možete negirati činjenicu da je islam odlučujuće uticao na kulturu bošnjačkog naroda, isto tako i pravoslavlje na kulturu srpskog i katoličanstvo na kulturu hrvatskoga naroda, ovdje na ovim prostorima. Tako da se to zbog toga podudara i zbog toga dolazi do tog miješanja. Mislim da je ovdje naš narod ima tu određenu svijest religije u suštini. To da svi teže ka istome, da se svi molimo Bogu i znaju ljudi da cijene pobožnog čovjeka u drugoj religiji. To je vrlo interesantno kako pobožan čovjek zna da cijeni pobožnog čovjeka druge religije. Ali zaista istinski pobožnog i da mu se divi njegovoj vjeri. Manje ćete to sresti kod površno pobožnih ljudi. O vjernicima nepraktikantima ovdje nećemo govoriti. Mi moramo ovdje odvojiti vjerujućeg čovjeka od bilo kakvih tih nacionalističkih zloupotreba religije i religijskih simbola. Često se dešava da mi to pobrkamo, kad neko negdje, recimo, nastupi sa nekim religijskim simbolom da odmah to etiketiramo da je za to odgovorna vjerska zajednica koja stoji iza tih simbola.

Vrlo lako mi nalijepimo kojekakve etikete vjernicima na leđa. Bilo kakav slučaj negdje da se desi. To je govor mržnje i to vrlo agresivan, ne mislim iz druge vjere. Recimo govor mržnje od agresivnih sekularista prema vjernicima, koji tako negdje ispod radara prolazi i on je najopasniji. Otvorite niz komentara i vidjećete tamo kakvi se tu rječnici koriste. Ali mi smo uvijek nekako osjetljivi samo kada nas napadaju iz druge religije.

  • Kako Vi vidite posao mirovnjaka danas u Bosni i Hercegovini? Iz Vaše priče možemo zaključiti da posao mirovnjaka nije nikako lagan.

Da, težak je to posao, ali istovremeno lijep i izazovan. Mislim da nije nemoguć to je itekako moguć posao. Ne mislim samo na mirovnjaka kao profesiju. Mi smo svi dužni ići putem mira, svi smo pozvani da budemo mirovnjaci. Sigurno takvo nešto postoji i u islamu i katoličanstvu, ali navešću vam iz hrišćanstva jednu izreku koja postoji u Jevanđelju, „blaženi mirotvorci“ jer će se sinovima Božijim nazvati. To je poziv svakome da bude mirovnjak. Nije to neka profesija koja se može učiti samo na mirovnim studijama, nego je to poziv svakog čovjeka koji živi vjeru.

Mir je metafizički koncept. Mir je neprirodno stanje. On može samo odozgo da dođe, a rat je prirodno stanje. Rat je potpuno prirodno stanje, ali te pale prirode, pokvarene prirode, bez Boga. Znači što je više Boga u nama, više je i mira. Pogledajte svu istoriju čovječanstva, sve su to istorije rata. Nema trenutka u kome negdje nije bio rat. Nije čudo što se Jerusalim naziva tako, u prijevodu Jerusalim znači dom mira. A paradoksalno, tamo mira nikad nema. Znači da je taj mir negdje na čekanju, tek će doći. Ovdje već može da se ostvari. Mi smo, valjda, dužni da ga ostvarimo.

  • Danas u Bosni i Hercegovini, ne možemo to poreći, nerijetko primjećujemo prisutanost govora mržnje. Važno nam je da mlade ljude na vrijeme usmjerimo i izolujemo od takve pojave i izgradimo društvo zdravog razuma, društvo dijaloga. Kako to činiti? Da li se na studiju radi nešto na tom planu suzbijanja govora mržnje? Da li govor mržnje remeti rad mirovnjaka?

Da, svakako da remeti. To je zaista jedan novi fenomen, to je nešto nevjerovatno. Mi živimo u eri koja je proklamovala tu takozvanu političku korektnost i pravimo određene, hajde da kažemo, i agresivne zabrane određenih govora na društvenim mrežama, a sa druge strane taj govor buja. Sve se upakuje u slobodu govora (biva upakivano), a opet imamo teme na koje se smije i na koje se ne smije govoriti. E sada, šta je tu problem? Po meni, čini mi se da ne treba biti previše osjetljiv, jer to je danas postao jedan globalni fenomen. Vidite danas da u svijetu uglavnom uspijevaju populističke politike koje se zasnivaju određenim dijelom na nekm eksplicitnom govoru mržnje. Mi živimo u svijetu medija, a mediji ne vole normalan govor. Za njih je vijest kad neko istupi sa nekim neprimjerenim gestom pa da oni od toga naprave senzaciju, oni vole ekstremizam. Tako da se svi i političari na neki način orijentišu prema tome. Ali ako mi ne dramatizujemo puno govor mržnje on može biti sasvim nešto benigno, po mom mišljenju. Ali možda ja griješim. U svakom slučaju mi se ne sviđa, nikada ne bih podržavao nijedan govor mržnje, kad god čujem negdje u medijima govor mržnje, posebno kada neko govori recimo u ime moje zajednice, kad koristi takav izraz, beskrajno se stidim. I vjerujem da se svaki normalan čovjek tako zastidjeti. Stid će spasiti svijet, tako je rekao još Dostojevski.

Previše burne reakcije su upravo ono što žele oni koji se koriste tim govorom, kada kažu neku politički nekorektnu ili govor mržnje-izjavu, ono što oni upravo žele jeste da to izazove što burniju reakciju kako bi oni došli u fokus pažnje. To samo treba da se ignoriše, na društvenim mrežama posebno. Ja lično se nikada nisam obazirao na neke eksplicitne govore mržnje koji se tiču konkretno moje zajednice ili bilo čega mog, moje porodice, na kraju krajeva. Jednostavno, treba naučiti živjeti sa tim, dugo će to trajati.

  • Kako, da li postoje neki mehanizmi za borbu protiv toga?

Treba biti svjestan toga, biti svjestan te zamke, jer to je zamka. Nekada u komunizmu je postojalo Ministarstvo informacija i onda ono odlučuje šta se smije objaviti šta ne smije. Danas živimo u jednom potpuno demokratskom društvu u smislu medija da svako može da kaže šta god hoće, a da ga to, nema načina da ga sankcioniše. Ne postoji verbalni delikt kao takav. I zbog toga govor mržnje treba da naiđe na javnu osudu, komentarima, zgražavanjem, ne treba ga podržavati, s druge strane fokusirati se sad na borbu protiv govora mržnje, kao takvog, mislim da bi donijelo samo kontra efekte.

  • Rad Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini i inkluzivnost bh društva u procese njihovog rada, Vaš osvrt i viđenje rada MRV-a?

Međureligijsko vijeće poslije rata je bilo krupan korak, zaista krupan korak. Ja mislim da je ono odigralo jednu značajnu ulogu u stabilizaciji prilika poslije rata, nekakvoj obnovi povjerenja među ljudima. Naravno da je to tad bila aktuelnija tema i za svjetsku javnost pa je Međureligijsko vijeće podržavano mnogo više od strane i stranih ambasada i mnogih drugih globalnih institucija tako da je odigralo jednu epohalnu ulogu i lijepo je to što Bosna i Hercegovina ima Međureligijsko vijeće. To je možda jedna od rijetkih zemalja koja ima nešto takvo i mora da postoji jedna takva institucija. Mislim da ono uprkos svemu i dalje ima budućnost. Ono što možda ne bi valjalo je da se MRV pretvori u nekakav birokratski aparat, ono uvijek mora imati nove ideje, mora uvijek imati nove projekte, uvijek mora raditi sa mladima i to ne samo u većim gradovima. Bosna i Hercegovina je poprilično velika i razruđena od Bihaća pa do Trebinja imate puno lokalnih zajednica u kojima trebate puno raditi, to je zaista prava stvar. Ali, naravno, ne smije se međureligijski dijalog u Bosni i H svesti samo na Međureligijsko vijeće niti ono smije imati monopol nad međureligijskim dijalogom. Mora se pustiti i ličnim inicijativama, lokalnim, izvan Međureligijskog vijeća, jer ako ćemo mi naše kontakte isključivo ostvarivati preko MRV-a, onda je bolje da ga nema. Sve to zavisi od konstalacije trenutnih lidera, mnogo toga utiče na rad MRV-a, nije to nimalo lako. Postoje tu sigurno neki periodi zamora i stagnacija, onda opet neki elan, malo osvježenje, što znači da ima neku perspektivu i vrlo je potrebno. Ono što je važno, rad Međureligijskog vijeća trebao bi se i morao temeljiti na teologiji.

S tim da, kada govorimo o vjerskim zajednicama, moramo, prije svega, biti svjesni da one nisu nikako monolitne zajednice. Ne učestvuju svi podjednako u svemu ispred svake zajednice. Nisu u Bosni zajednice baš monolitne i zbog toga je tu problem kako napraviti jedan efikasan mehanizam, ali svakako ima prostora. Možda baš jedna takva nesavršenost daje mnogo više slobode da se bude kreativan u nekom smislu.

  • Vi na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu predajete Stari zavjet. Možete li nam izvući nešto iz svoje oblasti, a da nam može koristiti kao primjer i podsticaj za međureligijski dijalog.

Hrišćanski odnos prema Starom Zavjetu je jedan od najosjetljivijih pitanja savremenog međureligijskog dijaloga. Pogotovo od holokausta prema ovamo. To je pitanje odnosa prema Jevrejima. Hrišćanstvo je, pogotovo zapadno pa i protestantizam, u Njemačkoj najviše, ali i drevno hrišćanstvo, imalo je nekakav antijudejski diskurs uvijek, u sebi je gajilo i onda mnogi pretpostavljaju da je jedan takav antijudejski diskurs koji je postavljen u hrišćanstvu doveo i do tog antisemitističkog rasizma u XX vijeku koji je doveo do Auschwitza. Poslije drugog svjetskog rata počela se malo ta geneza istraživati tako da je taj Stari Zavjet danas, nije to samo neka antička objava, nego itekako ima mnoge interpretacijske modele u savremenom kontekstu, pogotovo u kontekstu mirovnih studija. A posebno kada je u pitanju odnos tih ključnih fundamenata savremene civilizacije, a to je judaizam i hrišćanstvo, i naravno i islam kao jedna od osnovnih tema interreligijskih studija. Tako da nije Stari Zavjet neka tamo arhaična nauka, itekako je ona u žiži i savremena.

  • Kako tu priču spustiti negdje među one vjerujuće ljude o kojima smo govorili? Kako im približiti tu ideju da je Stari Zavjet osnov za moderan život i savremeni međureligijski dijalog?

Mi to u crkvi govorimo vjernicima, tumačimo im Stari Zavjet, piše se dosta o tome, ali bitno je da on nekako i u kulturi bude prisutan. Postoje mnogi načini percepcije određenog svetog teksta, biblijskog ili kur’anskog, Svetog pisma. Ta percepcija u kulturi je višeslojna. Imate percepciju u filmskoj umjetnosti. Meni je jedan katolički teolog postavio pitanje: „A dobro, ali vi pravoslavci u SPC slabo čitate Sveto pismo“ E sad, imate to mehaničko čitanje Svetog pisma. Ali ja njemu kažem pogledajte samo srpsku kulturu, pogledajte filmove od Saše Petrovića pa naovamo. Kolko tu ima percepcije biblijskoga. Pogledajte književnost. Nigdje se nije toliko Biblija našla, nigdje nije našla toliko puteva do svakodnevne kulture kao u tom slučaju. Postoji više tokova. Stvar je percepcije. Biblija se može ljudima približiti tako što će i kroz kulturu biti prisutna. Ako je narod konzument kulture. Mnoge kur’anske ajete nećete zapamtiti tako što ćete ih čitati direktno iz Kur’ana, nego ćete čitati pisce kojima se oni na neki način interpretiraju, a da vam ostanu zabilježeni.

Razgovarala Amina Kišić, asistent MRV BiH

Podjelite na:

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

Ostale vijesti

Света Текла

Света Текла је била ранохришћанска мисионарка и проповједница, сапутница апостола Павла. Не помиње се у Новом завјету, али се о њој се нашироко говори у

Arkanđeli Mihael, Gabriel i Rafael

29. rujna Katolička crkva slavi blagdan Sv. Mihaela, Gabriela i Rafaela, trojice arkanđela čije je štovanje u narodu vrlo rašireno. Arkanđeo – odnosi se na određeni