INTERVJU SA PROF. DR. NERZUKOM ĆURKOM ZA MEĐURELIGIJSKO VIJEĆE U BOSNI I HERCEGOVINI POVODOM MEĐUNARODNOG DANA MIRA

Ljudi se ne smiju umoriti. Ja to uvijek kažem. Ljudi koji rade na izgradnji mira se ne smiju umoriti. Naprosto, svojim radom, djelovanjem, proizvodnjom mira, sve to se slaže u memoriju našeg društva i kad tad to će dovesti do nekih drugačijih socijalnih uvjeta kad tad će u parlamentima sjediti ljudi koji to poštuju koji imaju razumijevanja za to, a ne neke grdosije, gedže, neki nepismeni i cinični ljudi kojima je stalo samo do sopstvene promocije.

Od 1981. do danas, svake godine se 21. septembra obilježava Međunarodni dan mira. Rezolucijom Ujedinjenih naroda iz 2001. godine ovaj dan je određen danom nenasilja i prekidom neprijateljstva na svjetskoj razini. Tim povodom govorili smo sa profesorom Nerzukom Ćurkom, redovnim profesorom na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Profesor Ćurak je doktor političkih znanosti, esejist, publicist, novinar, urednik, javni intelektualac, mirovni aktivist… Zajedno smo analizirali stanje u našoj zemlji, s posebnim osvrtom na uslove koje ova država pruža mladim ljudima i njihovoj kreativnosti. Profesor Ćurak je u stilu velikog intelektualca, kakav on jeste, na vrlo jednostavan i nepretenciozan način podijelio sa nama svoje viđenje cjelokupnog tog stanja u našoj zemlji, dajući tako svojevrstan recept za ljepši život i suživot u našoj domovini.

  •  Pripremajući se za ovaj intervju i razmišljajući o tome kako da počnem, malo sam čitala Vaša djela i jedna Vaša misao mi se posebno istakla za ovu prigodu. Povod ovog razgovora jeste Međunarodni dan mira. U Vašoj Raspravi o ratu i miru, Vi kažete da je najveća odgovornost spram onih od kojih smo mi posudili ovu zemlju, od onih koji će tek doći poslije nas, izgrađivati mir na zemlji i u našoj zemlji. Koliko smo danas i da li smo uopšte odgovorni prema našim potomcima, profesore? Radimo li zaista na izgradnji mira za njih koji će tek doći?

To je jako važno pitanje i jako dobro pitanje i ja bih rekao: ‘Pa zar ima veće odgovornosti za ljude koji žive u jednoj epohi da razmišljaju o onima koji dolaze iza nas?‘ Dakle, nažalost, čini mi se da je dubinski trijumf etničkih nacionalizama ugrozio mogućnost mirovne transformacije bosanskohercegovačkog društva i da su ideje nerazumijevanja, podjela, ksenofobije, netolerancije, nesolidarnosti, odsustva empatije snažno prisutne, što  me vodi ka tužnom zaključku da smo mi kao društvo i kao jedinke u tom društvu nekako postali gori, a ne bolji ljudi. Kad to kažem, mislim na činjenicu da je upravo institucionalna neodgovornost spram svega onoga što gradi mir ogromna. Ko ustvari najviše doprinosi izgradnji mira u našem društvu? Ja bih te ljude nazvao outsiderima, ljudima koji nisu donositelji odluka. Donositelji odluka, dominantno u političkoj sferi, oni će potpisati neke proglase, apele koji se tiču izgradnje mira, ali suštinski, većinu njih to uopće ne zanima i to je naš golem problem.

Pitanje je: kako da sve ljepote procesa izgradnje mira, da na neki način iz ove outsiderske zone transferiramo u mainstrem zonu gdje se donose odluke? Da mi, recimo, u parlamentima imamo istu strast za izgradnjom mira kao što je imamo u raznim nevladinim organizacijama, unutar djelovanja civilnog društva, gdje imamo nevjerovatnih pojedinaca koji rade herojske mirovne poduhvate. Ja nisam neki mirovni zanesenjak koji potpuno zanemaruje stvarnost. Naša stvarnost je vrlo konfliktna i upravo zato što nam je manevarski prostor smanjen to zahtijeva maksimalan angažman na izgradnji mira koji će postati ireverzibilan proces, znači koji više nikada neće biti ugrožen, koji se više nikada neće ugroziti proizvodnjom novih nasilnih konflikata itd.

E pored ove neke, po meni, sad racionalne analize, ja kažem, dakle, da nisam ni pesimista ni optimista, nego da sam optipesimista. Negdje računam da je to dovoljan prostor za djelovanje, da je to jedna pozicija koja čovjeka tjera naprijed, jer je svjestan limita, ali svjestan i toga da je najlakše pristati na poraz. I otuda ja vjerujem da nema važnijeg i bitnijeg poduhvata za našu zemlju od rada na izgradnji mira.

  • Imajući u vidu sve što ste rekli i posebno imajući u vidu, takođe Vašu izjavu, da mir zahtijeva izgradnju zajedničkog gledišta, je li to moguće danas na našim prostorima? Da li je moguće izgraditi zajedničko gledište u našoj zemlji?

To je jedna od mojih nosećih ideja da bez obzira na sve razlike u našem društvu, te razlike ne smiju biti prepreka proizvodnji zajedničkog gledišta. Pa to je tako ljudski, kada vi živite u jednom društvu, kada vam je to društvo poznato kakvo je. Mi znamo šta je naše društvo, mi znamo da je to pluralno društvo, sa različitim kulturnim prinosima, ali da su istovremeno sve te kulture konstituirale jedno zajedničko pluralno društvo i da bez obzira, dakle, da sva nastojanja da se Bosna i Hercegovina kao društvo, kao pluralno društvo, uništi, da se faktički svede na neka tri mehanička etnička društva koja su silom spojena u neko zajedništvo, bez obzira na takve ambicije koje su bile potkrijepljene snažnim kapacitetima sile, bosanskohercegovačko društvo je ipak opstalo. To ipak govori o tome da je upravo to jedno pluralno jedinstvo proizvedeno kroz historiju, da je toliko snažno da može da istrpi i te najgore moguće udare koji žele da ponište bilo  kakvu ideju zajedništva. Pa mogli bismo kazati da mi baš sad živimo u tom dobu. U dobu kada razne odlučivačke strukture žele da stvore političke i društvene uvjete za negaciju zajedništva kao takvog. Ali bez obzira na takvo stanje ogroman broj ljudi radi na proizvodnji zajedničkog gledišta iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine. Nažalost, budući da su mediji u našoj zemlji pod ogromnim utjecajem političkih struktura i drugih struktura moći, mi smo pošteđeni tih velikih stvaralačkih gesti zajedništva u medijskom prostoru. Odnosno, mediji to gotovo da uopće ne predstavljaju. Znači, mi možemo na osnovu instrumentaliziranih medija pomisliti  da u ovoj zemlji jedan musliman, jedan katolik, jedan pravoslavac, jedan Jevrej, da međusobno uopće ne razgovaraju, da se ne znaju, da naprosto ne postoji nikakva interakcija, a mi iz svojh individualnih života znamo da je to laž. Na kraju krajeva naša zamlja je sve do posljednjeg rata protiv Bosne i Hercegovine, bila društvo poznato po sintagmi „leopardova koža“ jer je samo 3% građana živjelo u monoetničkom području. Sve ostalo bilo je leopardova koža, znači premreženo različitim kulturama koje tvore to bosanskohercegovačko pluralno jedinstvo. Dakle, kada sve to znamo, znači historija je ipak više saveznik Bosni i Hercegovini u smislu proizvodnje zajedničkog gledišta, o čemu svjedoči jedna, zaista to nije nikakva mitologija, nego svjedoči jedna historijska postojanost Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkog društva. Ono je sada ugroženo, ali sama činjenica da mi živimo na jednom zajedničkom prostoru, čak kada bi postojao samo minimum volje za zajedničko gledište, sama činjenica da mi živimo tu, na tom prostoru, će proizvesti razloge zajedništva. Znači, čak kad ne bismo mi htjeli, razumijete? Dakle u tom smislu, život je naprosto snažniji od svega.

Mi imamo sad nesreću da imamo snažnu moć etnonacionalističkih struktura koji ne žele, ustvari sprječavaju izgradnju zajedničkog gledišta. I to je tako tužno. To je tužno jer je to najveća negacija, recimo, kada govorimo o politici kao najvažnijoj sferi donošenja odluka, jer se tiče života mnogih ljudi, mi svjedočimo odbijanju velikog broja političara da rade svoj posao. Jer posao političara je da društvene konflikte akomodiraju na način da proizvedu zajedničko gledište. Znači ako se ne proizvodi zajedničko gledište, onda ti ljudi ne rade svoj posao. Pa dakle, najlakše je ne proizvoditi zajedničko gledište. Ali to onda nije politika. Jer smisao je politike da se dođe do odluke koja se tiče svih ljudi i da društvo ide naprijed. Tako da je naš glavni nedostatak, ja bih rekao, naš najveći hendikep, što imamo jedan strašni deficit demokratske političke kulture. Jedno strašno odsustvo, kako bih rekao, etičkog imperativa kod donositelja odluka, jer mnogi od njih nisu svjesni ovoga što ja govorim, da je njihov zadatak da donesu zajedničko gledište, a ne da ga ne proizvode. Jer kad ga ne proizvode, oni se ne bave politikom.

  • Kažete ogroman broj ljudi u Bosni i Hercegovini se bavi izgradnjom mira. Pored ovih, kako ih nazivate outsiderima, koji grade mir u našoj zemlji imamo veliki broj institucija i organizacija koje se bave izgradnjom mira, kao što je i samo Međureligijsko vijeće, imamo zajednički master studij koji nosi naziv „Međureligijski studij i izgradnja mira“. Uprkos svemu tome, imamo toliko napada na nacionalnoj osnovi, napada na vjerske objekte, sve učestaliji govor mržnje na društvenim mrežama… Šta nam sve to govori?

A zamislite da nema tih ljudi koji grade mir. Zamislite da njih nema. Dakle, kada vi imate npr. one moje Krajišnike Vahidina i Mevludina koji na autentičan način kroz mirovne kampove, radionice i slično u cijeloj zemlji grade mir, to budi nadu. I mnogi drugi, ali oni su mi prvi pali na pamet. Toliko je mnogo ljudi koji rade sjajne stvari. Pa sjetimo se pokojnog Gorana Bubala, koji je sebe i svoj život ugradio u izgradnju mira u BiH. Koliko ima malih anonimnih ljudi koji svakodnevno proizvode male stvaralačke mirovne geste povezivanja ljudi. Naš najveći problem je, a to blokiraju dominantno političke strukture, da napravimo jedan veliki iskorak u izgradnji mira, a to je da otvoreno počnemo razgovarati o najtežim pitanjima koja blokiraju izgradnju mira. Nažalost i ovi mirovni poduhvati koji su napravljeni u zemlji, nažalost, većina njih stvori uvjete da se otvore i ta najteža pitanja, i tamam kad se stvore uvjeti – stane se. Hajmo sada mi, ljudi iz različitih zajednica u BiH, hajmo bez strasti, bez mržnje, bez nepovjerenja, hajmo pokušati da otvorimo najteža pitanja, pitanje genocida, pitanje ratnih zločina, pitanje izgradnje pomirenja i povjerenja u jednoj zajednici koja je obilježena takvim stradanjima krajem 20. stoljeća! Stane se. Stane se jer nemamo ljude koji o najtežim pitanjima mogu govoriti na način da izazivaju ljubav i povjerenje, a ne mržnju. Tek smo u pionirskoj fazi proizvodnje uvjeta da imamo stručnjake koji mogu pomoći u tome.

  • Da li su studenti Međureligijskog studija nada u bolje sutra na polju međureligijskog dijaloga i izgradnje mira? Ima li među njima ima potencijalnih nasljednika, npr. Gorana Bubala, kojeg smo, evo spomenuli? Kakva su Vaša iskustva sa studijem, generalno i ima li do sada među studentima potencijala za konačni održivi mir?

Teorijski gledano, mogli bi biti. U praksi ne znam. Ja ono što mogu, kao nastavnik na tom studiju, reći da je to sam po sebi izuzetan poduhvat, jer su stvoreni uvjeti da unutar obrazovnog procesa između tri teološka studija, da se stvore kulturni i obrazovni uvjeti međusobnog upoznavanja i po mogućnosti i debatiranja ovih najtežih pitanja. Sam studij je, ja bih rekao, jedan od agenata izgradnje mira i nadam se da će to biti sve bolje i bolje i nekako bi bilo lijepo da na tom studiju budu sve više mladih studentica i studenata koji bi taj studij pohađali redovno. Uglavnom za sada to više studiraju vanredni studenti koji imaju i puno više drugih obaveza i mislim da bi nastavni proces dobio na dinamici kada bi bili redovni studentice i studenti pa ko zna, možda u tom smislu se nešto i razvije.

Dakle svi ovi akteri mira, oni bi morali dobiti jednu vrstu većeg priznanja u našem društvu i morali bi negdje biti prepoznati u društvu, ne samo unutar struktura koje njih znaju, ne samo unutar ljudi koji su naprosto dio tog svijeta, nego da ih prizna, npr. politička sfera. Što mi imamo govor mržnje na socijalnim mrežama? Što se mirovna energija ne prelije u većoj mjeri i u tu sferu socijalnih mreža, ja mislim da je razlog što je izgradnja mira uvijek puno teža nego proizvodnja konflikta. Puno je lakše anonimnim ljudima na socijalnim mrežama pisati i slati odvratne poruke nego graditi mir. Jer nasilje nas ni na šta ne obavezuje. Ne kaže se bezveze gdje se zastave vihore, sva pamet je u trubi. U tom smislu ljudi suspenduju svoje mišljenje, nego im je lakše biti dio neke mase, iskazati nešto mrzilačko. Stanje bi po meni bilo bolje kada bi donositelji odluka obratili veću pažnju na aktere mira. A znate kako se to kod nas odvija. Imate političku sferu i imate mirovnu sferu. To su kao dvije paralelne prave koje se nigdje  ne dodiruju. Umjesto da se neki mirovni projekti koje je radila mirovna zajednica ugrade u političku sferu. Ne znam koliko je Vama poznato, zahvaljujući projektu PRO-Budućnost, mi smo uspjeli da na neki način zaista zalaganjem velikog broja ljudi, uradimo nešto nemoguće. Da Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvoji platformu za mir. Ali niko od zastupnika nikada ni na koji način nije materijalizirao tu  platformu i ono šta u njoj piše. Nego su to izglasali i poslali u arhivu.

Ljudi se ne smiju umoriti. Ja to uvijek kažem. Ljudi koji rade na izgradnji mira se ne smiju umoriti. Naprosto, svojim radom, djelovanjem, proizvodnjom mira, sve to se slaže u memoriju našeg društva i kad tad to će dovesti do nekih drugačijih socijalnih uvjeta kad tad će u parlamentima sjediti ljudi koji to poštuju koji imaju razumijevanja za to, a ne neke grdosije, gedže, neki nepismeni i cinični ljudi kojima je stalo samo do sopstvene promocije.

  • Osim Međureligijskog studija, koliko je Nastavni plan i program u Bosni i Hercegovini, ili evo, na Univerzitetu u Sarajevu, inkluzivan u pogledu izgradnje mira? Da li na našim univerzitetima odgajamo za mir?

Univerzitet je, ustvari, općenito Univerzitet u BiH je ustvari odraz društva i situacije u društvu i nije dobro stanje na univerzitetima u BiH. Proizvedeno je na desetine besmislenih univerziteta koji su dobili neku vrstu institucionalnog legitimiteta i legaliteta ali to je samo lov u mutnom. Što se tiče javnih univerziteta, u jednom postkonfliktnom društvu gdje su univerziteti produžena ruka akademske legitimacije dominirajućih etno-nacionalizama teško je da mirovni sadržaju prodru u univerzitet. Jer Univerzitet u Banja Luci će dominantno da forsira etnonacionalističku ideologiju RS-a, Sveučilište u Mostaru etnonacionalističku ideologiju HDZ-a, a Univerzitet u Sarajevu, uz neku vrstu mimikrije, većeg ili manjeg skrivanja, ali je tu takođe etnonacionalistička bošnjačka ideologija dominirajući narativ. Onda sad imamo situaciju da imamo univerzitete koji nemaju niti jedan mirovni sadržaj. Što se tiče Federacije, ja sam na našem Fakultetu zasnovao taj modul „Nauka o miru“ koji predajem već 7-8 godina, na odsjeku Sigurnosnih i mirovnih studija i na Politologiji. Mi možemo reći da je naš Fakultet ustvari rodno mjesto teorijskog proučavanja mira jer mi imamo odsjek Sigurnosne i mirovne studije gdje imamo i neke druge module u kojima se na ovaj ili onaj način istražuje mir. Takođe na politologiji imamo neke module u kojima se istražuje konflikt koji je u najužoj vezi sa izgradnjom mira i naravno, čovjek nikada ne treba da bude zadovoljan, ali sam ponosan da smo te stvari stavili (u nastavni proces). Takođe, na Sveučilištu u Mostaru sam, dok sam bio dolje profesor, dok nisam izveo jednog sjajnog mladog docenta koji je onda preuzeo predmet, takođe smo i dolje konstituirali modul „Kultura mira“, tako da ove nove generacije barem evo na ova dva univerziteta mogu da čuju najnovije teorijske dosege kada su u pitanju mirovne studije. Nažalost još smo daleko da zarazimo cijelu akademsku zajednicu takvim sadržajima i da ustvari napravimo paradigmatski zaokret da Univerzitet od intelektualne zajednice, koja ustvari afirmira dominantno nacionalizam, postane zajednica koja dominantno afirmira mir. I u tom slučaju ja sam opti-pesimista i vjerujem da ta proizvodnja uvjeta za takvo nešto raste. Generalno, još uvijek smo u fazi da je neformalno obrazovanje podložnije za mirovno djelovanje, za mirovni aktivizam i posjedovanje mirovne teorije, nego formalno obrazovanje. Ali to nije nikakva šteta. Ja se samo nadam da će i formalno obrazovanje imati i više sluha za mirovne discipline.

  • Koliko nam na tom putu mira može pomoći eventualna saradnja među univerzitetima, s obzirom na njihovo individualno etno-nacionalističko usmjerenje? Da li je umrežavanje institucija od pomoći ili je saradnja među njima takvima nemoguća i usporava izgradnju mira?

Mir i jeste umrežavanje. Mir je jedna snažna horizontalna struktura. Znači da vi u jednom postkonfliktnom društvu idete ka drugome. Znači proces umrežavanja institucija, pojedinaca, organizacija, to ustvari stvara nove uvjete za procese izgradnje mira. Tako da od umrežavanja nikada ne treba odustati. Od njega ne treba odustati ni kada se vi umrežujete sa institucijama koje su apriori sumnjičave prema onome što vi radite. Jer nema druge. Mir nije neka nostalgična utopijska vizija društva, nego djelovanje sa konkretnim ljudima kako bismo promijenili socijalne uvjete u tom društvu, kako bismo nasilje transformirali u mir i u tom smislu svaka vrsta akademskog umrežavanja je bitna i ja to podržavam. Samo projekti moraju biti dobro osmišljeni, moraju zadovoljiti taj uvjet da se proizvodi zajedničko gledište bez potiranja razlika, da se svi osjećaju ravnopravni, pozvani onako dobrohotno u to bez nametanja nečije vizije kao jedine ispravne, jer ne može se drugačije graditi mir. Prema tome ja podržavam umrežavanje, podržavam da unutar ovoga mastera da pokušate da radite vi kao studenti i studentice da pokušate da radite zajedničke projekte, da pokušate da provocirate neke vrlo bitne teme koje povezuju religiju i mir, da nam ponudite neke rezultate i empirijske i teorijske jer to bi bio novum. Ne odvojeno, nego zajedno. Hajmo vidjeti kakvu mi novu mirovnu vrijednost možemo ponuditi za naše društvo kroz zajednički projekat studentica i studenata koji dolaze iz pravoslavnog miljea, iz islamskog, katoličkog, jevrejskog, budističkog itd. Znači da proširite čak i granice koncepta ovog studija, kojeg sada imate.

  • Ali naši mladi sve više napuštaju našu zemlju pod izgovorom da ovdje nema posla, da su njihove ideje neprihvaćene i da nema budućnosti čak ni za njihove potomke ovdje. Kako zadržati te ljude ljude i kako im obezbijediti miran ostanak?

To je jedno od pitanja koje bi trebalo osvijestiti kroz analize zašto se to dešava. Mi generalno živimo u dobu nekih univerzalnih migracijskih procesa. Bosna i Hercegovina je nažalost pri vrhu tog trenda da puno mladih ljudi želi otići. Ja sam uvjeren da je priroda našeg političkog poretka jedan od glavnih uzroka odlaska mladih. Znate, to izgleda apsurdno što ja govorim, ali kad to prevedem u stvarni život, evo o čemu se radi. Naprosto mi smo proizveli jednu birokratsku aždahu, jednog birokratskog mastodonta, u kome ustvari stotine hiljada ljudi radi u državnim institucijama i potpuno je otupljena jedna kreativnost. Mladi ljudi uopće ne razmišljaju: „Pa čekaj, šta ja sam mogu uraditi?“ Mnogi samo čekaju posao u tim strukturama. Ubijeni su u pojam u smislu da vjeruju u sebe i svoje potencijale. Mi smo negdje zemlja sa najmanjim rizikom koji mladi ljudi ulažu da krenu da se sami bave biznisom, da samo počnu nešto da rade, jer su ubijeni u pojam. To je jedno. Drugo, proizvedena je ta jedna atmosfera u društvu da je u Njemačkoj raj, a ovdje pakao. I to je, naprosto, nešto što mnoge ljude tjera vani. Treće, ljudi ovdje traže posao i ne mogu ga nikako naći. A onda nekako preko nekih posrednika ovih ili onih odu na Zapad i ipak tamo nađu neki posao. Zašto je to tako, to je drugo pitanje. I četvrto, generalno, i u globalnim okvirima, zahtjevi mladih ljudi su se smanjili i na neki način zainteresiranost za opća društvena pitanja kod mladih je na vrlo niskoj grani. Sve teže prodire ta ideja da znaju, da čitaju. Studentima je sve teže čitati, ono što bi trebao biti njihov glavni posao. Puno se prepisuje, umjesto da se kritički promatra stvarnost.

Težak je ambijent za mlade ljude. Malo smo mi društvo jakih patrijarhalnih vrijednosti u kome je, kako bih rekao, teško roditelji puštaju mlade ljude od sebe. Mladi ljudi ne razvijaju te sopstvene potencijale. Previše je nekog straha, previše je nekih blokada. Ja generalno mislim da zaustaviti trend odlaska mladih ljudi ne može se ispraznim političkim floskulama, nego naprosto ohrabrivanjem ljudi da svoju kreativnu stvaralačku energiju pretvore u nešto što će im pričinjavati i zadovoljstvo, a i omogućavati život. I negdje, ja sam duboko uvjeren, kada bi država u potpunosti olakšala uslove da mladi ljudi započnu sopstvene biznise, da bismo mi u jednom razumnom periodu potencijalno mogli dobiti uzorne građane koji bi tada bili ekonomski slobodniji i puno bi lakše radili i na ekonomiji mira i na izgradnji društva u kome će njima štetiti konflikt, nasilje itd. Koji će biti odgovorni građani. Koji će jasno glasati na izborima za onu političku opciju koja će biti najbolja za njegov biznis, za njegov pogled na svijet. Nema tu nekog preciznog odgovora. Bio bi kada bi se moglo doći do zajedničkog gledišta pa da država uz pomoć, recimo EU proizvede neki fond od nekoliko miliona maraka koji je upravo namjenski za mlade ljude i za biznis koji bi se podveo pod ovu ekonomiju mira. Znači i da se na taj način ojačava zajedništvo, da stupaju u neke jasne odnose mladi ljudi iz raznih krajeva zemlje i td. Ali treba raditi, treba djelovati. Svaka mirovna gesta koja povezuje ljude u zemlji koja je imala strašan konflikt je veliki benefit.

Ono što mi trebamo raditi, a da se smanji odlazak ljudi, jeste da ljudi osjete da ima smisla ovdje živjeti. E sad, šta bi to značilo, evo, u sferi religijskog djelovanja na izgradnji mira. Na jednom rušenju predrasuda, na jednom stvaranju socijalnog ambijenta u kome će se kroz različite projekte omogućiti povezivanje recimo mladih vjernika iz različitih krajeva zemlje, ali na način da to budu procesi, a ne projekti koji kad se završe, više ne važe. To bi značilo da vi sad krenete u neki projekat gdje mladi vjernici iz raznih krajeva nešto zajednički rade, što će zaista dovesti do smanjenja predrasuda i taj projekat traje godinu dana. Nakon godinu dana, ako se ne nastavi taj duh, sve će se vratiti na stare matrice zbog tih dominantnih nacionalističkih narativa koje oblikuju lokalne zajednice. I sad mogu doći, recimo, ljudi iz Gackog u Sarajevo i da odjednom vide, „Joj pa meni je lijepo ovdje, super, odlično“, i oni su tu sedam dana i vrate se u Gacko. I ako će oni čekati godinu – dvije  neki novi projekat, ako oni sami nemaju snage da u toj svojoj lokalnoj zajednici stvaraju uvjete da to što su se oni promijenili pozitivno, da to mijenja i zajednicu, jer ako to ne urade, ako ostanu bez podrške, nema benefita.

  • Koliko, onda, ima smisla obilježavati Međunarodni dan mira tamo gdje, situacija je sve osim mirna, gdje su ljudi koji rade na pomirenju i izgradnji mira nepriznati i anonimni za najveći broj stanovništva? Da li se samim obilježavanjem Međunarodnog dana mira približavamo konačnom miru u zemlji?

Ima golemog smisla. Ono što nema smisla je da to svake godine radi ovaj outsiderski svijet. Znači, mi smo dio Međunarodne zajednice i bilo bi velika grehota, bilo bi pogrešno ne participirati u nečemu što doprinosti izgradnji nekog globalnog svjetskog mira, barem kroz činjenicu da se tog dana govori o miru na raznim meridijanima, u raznim institucijama i da se iz svega toga mogu proizvesti neke nove ideje, mogu se izraziti neka empatijska osjećanja solidarnosti itd. Jer mnogi ljudi bar u tom jednom danu pomisle na neke ugrožene zajednice u nekim drugim dijelovima svijeta, ljude koji su izloženi gladi, diskriminaciji, opresiji, pa se desi da dođe i do organiziranja nekih konkretnih oblika pomoći i podrške.

Taj dan bi trebao negdje da osvijesti većinu naših institucija, kako političkih, tako i kulturnih, religijskih itd. Da se pomičemo od negativnog mira ka pozitivnom miru. Da negdje kroz prisjećanja na neke ljude koji doprinose izgradnji mira, kroz započinjanje nekih projekata koji će jačati te horizontalne veze među našim ljudima osnažimo mir. Naši mediji bi trebali biti puni izvještaja o miru tog dana, a nisu. Veliki je problem što donositelji odluka u raznim sferama, političkoj, kulturnoj, medijskoj, intelektualnoj, naprosto ili nemaju dovoljno znanja da se miru može pristupiti na kreativan način, na jedan drugačiji način, nego samo iz ugla „Pa mir je važan svjetski najvažniji i td., nego provocirati nove kreativne prodore koji će naprosto utjecati na to da u medijima i na raznim socijalnim mrežama da se o miru govori na najljepši mogući način, a ne da se to ironizira i banalizira. To su važne stvari. Historija je puna dokaza, pa i u samoj Bosni, da imate nekad konflikt, nekad mir pa opet konflikt, mir, itd. Ja mislim da će nakon ove konfliktnosti koja se gradi i provocira, da će doći doba umora od konflikta i da će političari koji su skloni razumijevanju drugoga, da će oni prodrijeti u parlamente i konačno olakšati i institucionalne procese izgradnje mira.

Razgovarala Amina Kišić, asistent MRV

Podjelite na:

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

Ostale vijesti

Света Текла

Света Текла је била ранохришћанска мисионарка и проповједница, сапутница апостола Павла. Не помиње се у Новом завјету, али се о њој се нашироко говори у

Arkanđeli Mihael, Gabriel i Rafael

29. rujna Katolička crkva slavi blagdan Sv. Mihaela, Gabriela i Rafaela, trojice arkanđela čije je štovanje u narodu vrlo rašireno. Arkanđeo – odnosi se na određeni