Uprava provincije Bosne Srebrene je na kapitularnom kongresu u Kraljevoj Sutjesci, 29. travnja 1852., donijela odluku da se, uz tada postojeća tri samostana: u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu, podigne pet novih, a jedan od njih u Bosanskoj Krajini. Za podizanje tih samostana upućena je zamolba vrhovnoj upravi Reda, a iz vrhovne uprave je od Apostolske Stolice zatraženo potrebno dopuštenje, koje je od Kongregacije za širenje vjere (Propaganda) 1865. godine načelno i dobiveno.
Na podizanju samostana u Bosanskoj Krajini ozbiljnije se počelo raditi 1864. Za budući samostan kupljeno je zemljište nedaleko od Banje Luke, u mjestu Petrićevac, na lokalitetu zvanom ‘Dudić’, a potom se započelo i s prikupljanjem građevinskog materijala. Temelji za samostansku zgradu su postavljeni 1873., i gradnja, koju su vodili fra Stipo Radman, predsjednik rezidencije u Ivanjskoj, i fra Anđeo Ćurić, vikar, završena je relativno dosta brzo. Već g. 1875. u nju je iz sjedišta mjesne kapelanije u Rakovcu, osnovane 1860. odvajanjem od župe Banja Luka, uselio prvo fra Antun Knežević, mjesni kapelan, a 1876. je u novopodignutu zgradu premještena iz Ivanjske franjevačka rezidencija i preseljena braća koja su joj pripadala.
U godini 1878. zgrada je pretrpjela oštećenja i izgorjela je, te su se franjevci nakratko sklonili u samostan trapista „Marija Zvijezda“, u Delibašinu selu, na desnoj strani Vrbasa, a odatle su ubrzo prešli na lijevu stranu Vrbasa, u ljetnikovac ‘Kumsale’.
Na obnovi zgrade, koju je vodio fra Marko Marić, predsjednik rezidencije, radovi su počeli 1880. a završeni 1882. A budući da ta zgrada nije imala dovoljno prostora, za smještaj 12 fratara, koliko se u to vrijeme tražilo da bi se mogao kanonski uspostaviti samostan, fra Vid Miljanović, predsjednik rezidencije, započeo je 1884. radove na proširenju dotadašnje zgrade te do proljeća sljedeće godine podigao još jedno krilo. U isto vrijeme je podignuta također i crkva, koje dotad nije bilo.
Samostanska zgrada, zbog loše izvedbe, nije dugo izdržala, tako da su 1887., u vrijeme gvardijana fra Ambrože Radmanovića, svi nutarnji zidovi porušeni i potom ozidani novi. Ali ni ta zgrada nije bila duga vijeka. Budući da nije mogla zadovoljiti sve potrebe redovničke zajednice, ona je u veljači 1928. potpuno srušena i za gvardijanstva fra Petra Ćorkovića pristupilo se izgradnji novog samostana na novim temeljima, a projekt za njega je izradio ing. arh. Blaž Misita-Katušić. Gradnja je završena u kratkom roku, i u novi samostan se uselilo već pod konac iste godine.
Uz novi samostan, godine 1930-1931. podignuta je, prema projektu arhitekte Katušića, i nova crkva s dva zvonika. Odmah po završetku radova pozvani su slikari udruženja ‘Ars sacra’, iz Praga, koji su, pod vodstvom Franje Martinya, oslikali crkvu. Na crkvene zvonike su postavljena najprije dva zvona, jedno od 124 kg., iz prethodne crkve, i drugo nabavljeno tada od 500 kg., a kasnije su dodana još dva, jedno od 160 kg. i drugo od 700 kg. Nabavljene su za crkvu i orgulje od graditelja Brandta iz Maribora.
Nekadašnja rezidencija, a tako i samostan i crkva bili su posvećeni Presvetom Trojstvu. Nova crkva je, međutim, dobila drugog patrona, i posvećena je sv. Antunu Padovanskom, a Presveto Trojstvo je do danas ostao titul samostana.
U zemljotresu 27. listopada 1969. samostan je teško oštećen, osim podruma, a crkva potpuno razorena. Fratri su u prvo vrijeme boravili u autoprikolicama i u samostanskom podrumu, a potom više od 5 godina u novopodignutom montažnom objektu, dok su mise s narodom slavljene pod velikim šatorom.
Godine 1973.-1974., u vrijeme gvardijana fra Franje Josipovića, najprije je, prema projektu ing. arh. Janeza Fürsta, iz Ljubljane, izgrađena nova crkva (34,65×22,60 m), s prostranom kriptom, dvije vjeronaučne dvorane i drugim korisnim prostorom ispod nje. Godine 1984., odvojeno od crkve, podignut je zvonik.
Kako nije bilo isplativo samostan obnavljati, on je u proljeće 1974. porušen do podruma i u ljeto iste godine počela je gradnja novoga, također prema projektu ing. arh. Janeza Fürsta. Gradnja samostana, pod vodstvom gvardijana fra Rafe Lipovca, je trajala oko godinu i pol, a useljenje u novi samostan je bilo 12. siječnja 1976.
Godine 1995. samostan i crkva ponovno doživljavaju žalosnu sudbinu. Fra Alojzije Atlija, tada najstariji član samostanske zajednice, u tim okolnostima izgubio je život. U tom periodu od snažne detonacije stradala je crkva i zvonik, oštećeni su vanjski zidovi na samostanu, a u požaru koji je izbio zahvaćen je cijeli samostan. Od samostana je neoštećen ostao samo podrum i jedan manji dio, na sreću onaj u kojem je bila smještena biblioteka i arhiv, tako da su knjige i starija arhivska građa ipak ostali sačuvani. Tada je potpuno izgorio i župni ured i u njemu sve župne matične knjige.
Nakon toga tragičnog događaja nekoliko franjevaca iz samostana i okolnih župa se nastanilo u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci, a drugi u samostanu časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Budžaku.
Franjevci su, čim se pružila prilika i mogućnosti dopustile, godine 1996. započeli obnovu samostana, koja je iduće godine završena, i franjevačka zajednica je mogla u njega ponovno useliti, a 29. rujna 1997. obavljen je i njegov svečani blagoslov.
Ostatci porušene crkve su uklonjeni istom u svibnju 2003., neposredno prije pohoda pape Ivana Pavla II. Banjoj Luci, kojom prigodom je 22. lipnja Sveti Otac na Petrićevcu proglasio Banjalučanina Ivan Merza blaženim. Podizanje nove crkve, prema projektu ing. arh., akademika Ivana Strausa, iz Sarajeva, rođenog Banjolučanina, započelo je sredinom 2008. godine.
Crkvu je 22. listopada 2018. posvetio biskup ordinarij Franjo Komarica čime se gradnja crkve i službeno završila. Ulaganja i radovi na crkvi se nastavljaju i danas kada se uređuje ulaz u ovo svetište Antuna Padovanskog, jednog od omiljenih svetaca Bosanskohercegovačkog naroda. U župnoj i samostanskoj crkvi sveta misna slavlja obavljaju se redovito utorkom (pobožnost sv. Antunu) i nedjeljom.
