Bez dijaloga nema napretka
„Svaki dijalog ima smisla i ima svoje opravdanje. Ponekad su očekivanja veća od ostvarenog, što ne znači da je dijalog neuspješan ili bespotreban. Upravo suprotno – čak i kada je dijalog skroman, uvijek je nužan“.
Malo je imama koji čitav svoj radni vijek provedu u jednom džematu. Jedan od rijetkih je Salim ef. Kanlić koji je pune četiri decenije vodio Medžlis Islamske zajednice Orašje. Rođen je u Goraždu, a nakon završetka Gazi Husrev-begove medrese i diplomiranja na Odsijeku za orijentalistiku Filozofskog fakulteta u Prištini, dolazi u Orašje 1979. godine te je postavljen za imama Sultan Azizove džamije.
U tih četrdesetak godina rastao je i sazrijevao kao imam zajedno s Orašjem i njegovim stanovnicima. Svojim radom i životom stekao je poštovanje ne samo kod svojih vjernika, nego i kod pripadnika drugih vjerskih zajednica. Spremnost na razgovor, blagost i smirenost te velika životna mudrost odlike su koje krase Salima efendiju.
Uz brojne vjerske obveze i humanitarni rad kojem je bio iskreno posvećen, Salim ef. je bio i član Odbora za međureligijsku suradnju Orašje. OMS Orašje je prvi odbor za međureligijsku suradnju kojeg je 2010. godine utemeljilo Međureligijsko vijeće u BiH. Članovima tog odbora imenovani su fra Anto Pušeljić ispred Katoličke crkve, otac Jovo Mihajlović ispred Pravoslavne crkve i Salim ef. Kanlić ispred Islamske zajednice. Budući da je efendija Salim krajem 2020. otišao u zasluženu mirovinu, Međureligijsko vijeće je u veljači 2021. umjesto njega kao člana OMS-a Orašje imenovalo dr. Mirsada ef. Arnautalića.
Ovaj razgovor s efendijom Salimom vodimo kako bismo se prisjetili njegovog rada, ali i zahvalili mu za doprinos na polju međureligijskog dijaloga i pomirenja među narodima.
Razgovarao: Jozo Jezerčić
Poštovani efendija, proveli ste više od 40 godina kao imam u Orašju, upoznali ste ljude ovog kraja, dijelili s njima i dobro i zlo, gledali ste kako se i sredina, ali i ljudi razvijaju i mijenjaju. Možete li istaknuti neke ključne događaje ili promjene koje ste uočili u tih 40-ak godina službovanja u Orašju?
U Orašje sam došao u devetom mjesecu 1979. godine. Pitoma ravnica, plemeniti i gostoprimljivi ljudi snažno su me se dojmili i osvojili, tako da sam se vrlo brzo navikao na novu sredinu i ljude oko mene. To je bilo vrijeme, bar se meni tako činilo, kad su ljudi bili sretni i zadovoljni, bar onih prvih pet-šest godina. Zaposleni su imali prilično zadovoljavajuće plaće, penzije su bile zadovoljavajuće, mnogima je bila moguća neka dodatna radna aktivnost, što je svima donijelo i neku socijalnu stabilnost. Zbog navedenog, pojedinci i danas žale za tim vremenima.
Onda su se počela dešavati sva ona predratna komešanja, koja su, nažalost, izrodila strašna ratna dešavanja. Poslije rata očekivao se brži i uspješniji povratak u nekakav normalan život. Nažalost, očekivanja su djelomično ostvarena. Iako je ubijanje i ginjenje prestalo još daleke 1995. godine, ponekad mi se čini da rat kroz propagandu i neke druge aktivnosti nikad nije ni prestao.
Vjerujem da ste svjedočili brojnim pozitivnim primjerima suživota i međureligijske suradnje i prije nego je osnovan Odbor za međureligijsku suradnju Orašje (OMS). Možete li navesti neki događaj koji pokazuje da su ljudi, bez obzira na vjeru i naciju, spremni u nevolji pomoći jedni drugima?
Još od samog dolaska u Orašje povremeno sam se, u raznim prilikama, susretao sa katoličkim svećenicima i malo češće sa pravoslavnim svećenicima, jer je to vrijeme bilo priprema i gradnje pravoslavne crkve u Orašju. S početkom rata sa pravoslavnim svećenicima se prekida svaka veza, dok se sa katoličkim svećenicima pojačava, što je bilo tokom rata, ali i ostalo poslije njega.
Ljudi su u svojoj prirodi humani i plemeniti. Spremni su u svakom momentu praktično pokazati svoju humanost i ljudskost. Potvrdiću to jednim događajem kada je ljudska dobrota premašila sva očekivanja, onda kada se dokazalo baš to – koliko su ljudi humani i plemeniti. To se desilo 21. 01. 1993. godine, kada je oraška sultan Azizova džamija pogođena granatama i kada je stradao krov džamije. Sat ili dva nakon što se granatiranje smirilo, vojska koja je bila u pripravnosti (pričuva), sa svojim zapovjednicima je pristupila raščišćavanju urušenog džamijskog krova i pripreme za ponovno prekrivanje.
Odmah sutradan sakupilo se mnogo ljudi: vojske i civila – Bošnjaka i mnogo više Hrvata. Mislim da je bilo sedam majstora tesara i zidara i svi su bili Hrvati. Pošto je mnogo crijepa polomljeno, a bio je to stari crijep (biber), ljudi su od svojih kuća donosili odgovarajući crijep kojeg su od ranije ostavljali kao višak, „za ne daj Bože“. Istog dana, 22. 01. 1993. godine, džamija je ponovo pokrivena, a već sutra je pao snijeg od 20-ak centimetara. To je toliko veliki događaj – herojski podvig, koji sa ove vremenske distance plijeni srca, a u onom vremenu to je bio podvig planetarnih razmjera. Skoro se u potpunosti može reći: „Hrvati pokrili džamiju sa Bošnjacima“. Mi smo ponosni i zahvalni zbog ovog plemenitog događaja i uvijek ćemo ga isticati kao briljantan primjer ljudskosti i suživota.
Osim ovog našeg lokalnog primjera, brojna su druga svjedočenja kada su ljudi spremni pomoći u nevolji i nedaći. Poseban je primjer poplava koje su desile 2014. godine. Tada se potvrđivao veliki humanizam koji će ostati kao svjedočanstvo ljudskosti koja se ne zaboravlja.
Odbor za međureligijsku suradnju Orašje je jedan od prvih odbora koje je osnovalo Međureligijsko vijeće u BiH. U tom odboru Vi ste od samoga početka. Možete li se prisjetiti kako je došlo do osnivanja i što je to značilo za ovu sredinu?
U gradskoj čitaonici 2010. godine je osnovan Odbor za međureligijsku suradnju. To je bio jedan od prvih odbora, pored onih u Goraždu, Bijeljini i Brčkom. Tu su prisustvovali visoki vjerski službenici, članovi međureligijskog odbora, lokalni politički predstavnici i međunarodni zvaničnici. Osnivanje ovog odbora dovelo je nadu za bržu uspostavu odnosa i obnovu komunikacija, što je bilo prilično uspješno.
Lako je bilo nekom direktivom iz Sarajeva osnovati odbor, ali kako je bilo provesti ideje i projekte na terenu, raditi sa ljudima čiji su odnosi bili jako narušeni i gotovo prekinuti? Koliko je OMS Orašje doprinio međureligijskoj suradnji i suživotu na području Orašja i Donjeg Žabara? Spominjem ove dvije općine jer OMS Orašje djeluje na njihovom području.
Saradnja između imama i katoličkih svećenika nikad nije prekidana, nego je vremenom poboljšavana. Što se tiče pravoslavnih svećenika, do 2010. godine sa njima nije bilo neke veze, osim neposredno nakon rata u Pelagićevu, gdje su bili lokalni pravoslavni svećenici i svećenici iz Brčkog, nekoliko svećenika iz Orašja i ja kao oraški imam. Nakon rata, Orašje i Donji Žabar su razdvojeni „entitetskom granicom“, tako da je bilo kakav vid saradnje bio nemoguć. Prije rata iz Donjeg Žabara i okolnih sela u Orašje se išlo u srednju školu, u Orašju su se zapošljavali, dolazili na pijacu i zbog svih administrativnih poslova. Nakon rata sve je to otpalo. Za mlađe generacije, Orašje je, iako je od Donjeg Žabara udaljeno nekih desetak kilometara, bilo na kraju svijeta. Ti prvi kontakti bili su od izuzetnog značaja.
Osim Vas, od samog početka u odboru su još i fra Anto Pušeljić i otac Jovo Mihajlović. Koliko su vaši međusobni odnosi i komunikacija doprinijeli međureligijskom dijalogu? Što je značilo vjernicima vidjeti vas trojicu zajedno kako razgovarate, smijete se, šaljete poruke ljubavi, pomirenja, suživota…?
Zaista smo se fra Ante Pušeljić, otac Jovo Mihajlović i ja sa našim saradnicima trudili da uspostavimo kontakte među ljudima, da ih ponovo zbližimo i da otkravimo zamrzle odnose. Mislim da su ti naši zajednički susreti bili lijepo prihvaćeni. Ono što je najvrijednije u našoj saradnji bilo je zajedničko pojavljivanje u narodu. To je bilo vrijednije od mnogih predavanja vrhunskih stručnjaka. Ovakva pojavljivanja su bila praktična demonstracija saradnje, pomirenja, suživota..
Na koje projekte ste posebno ponosni i mislite da su doprinijeli međusobnom upoznavanju i pomirenju? Imali nešto što ste željeli ostvariti, a niste uspjeli?
Sve aktivnosti u okviru međureligijskog vijeća su, zaista, dale značajan doprinos, i to kroz radionice vjerskih lidera i njihovih saradnika, zatim aktivnosti žena i mladih i njihovi susreti u okviru likovnih, pjesničkih, pozorišnih, muzičkih i drugih aktivnosti. Svako od već navedenih mjesta: Orašje, Goražde, Bijeljina i Brčko bili su domaćini radionica te nezaboravni izleti u Beograd i Zagreb.
Krajem prošle godine utemeljena je Mreža mladih Međureligijskog vijeća u BiH. Naš odbor se uvelike oslanjao na snagu i kreativnost upravo mladih iz naših zajednica. No, u zadnje vrijeme svjedoci smo sve manjeg broja mladih zainteresiranih za vjeru općenito, a onda i za projekte međureligijskog dijaloga. Kako mlade zainteresirati i privući prvo u džemate, župe i parohije, a onda i za aktivnosti odbora?
Mladi ljudi su, po svojoj prirodi, radoznali, željni dokazivanja i interesuje ih mnogo toga. Vrlo su kreativni, brzo uspostavljaju kontakte sa drugima i ponosni su na svoje uspjehe. U omladinu treba ulagati, organizirati im poneko putovanje, posjete raznim kulturno-historijskim ustanovama, omogućiti im druženje sa javnim vjerskim, muzičkim, sportskim i kulturnim ličnostima. Poslije će se češće viđati u džematu, župi i parohiji te će se radije odazvati pozivu za bilo kakvu aktivnost.
Odlukom Skupštine MRV-a na Vaše mjesto kao član odbora dolazi dr. Mirsad ef. Arnautalić. Što možete poručiti i njemu, ali i svima ostalima koji su u odboru ili prate rad odbora? Ima li međureligijski dijalog smisla i treba li ovaj odbor nastaviti s radom i planirati nove projekte?
Svaki dijalog ima smisla i ima svoje opravdanje. Ponekad su očekivanja veća od ostvarenog, što ne znači da je dijalog neuspješan ili bespotreban. Upravo suprotno – čak i kada je dijalog skroman, uvijek je nužan. Mnoge različitosti su evidentne i uvijek će ih biti, stoga je obaveza svakoj osobi iz međureligijskog vijeća da se i dalje aktiviraju i daju svoj doprinos poboljšanju međureligijskih veza. Nekada davno sam čuo ili pročitao da u austrijskoj pokrajini Tirol žive austrijski Nijemci i Talijani, oba naroda su katolici, ali su toliko podijeljeni da se čak zna koje cvijeće na balkonima i dvorištima uzgajaju jedni, a koje drugi. Kod nas toga nema, što znači da nam je lakše uspostaviti normalne ljudske odnose. Stoga, moja poruka mom kolegi, dr. Mirsadu Arnautaliću je da nastavi doprinositi još boljim vezama među narodima za dobrobit svih jer bez susreta i dijaloga nema napretka.
Poštovani efendija Salime, od srca Vam zahvaljujem, ne samo na ovom razgovoru, nego i za sve ono što ste učinili na polju međureligijskog dijaloga u Orašju. Želim Vam da uživate u zasluženoj mirovini i očekujem Vas kao dragog i počasnog gosta na projektima OMS-a Orašje kojih će, nadamo se, biti u budućnosti.
Jozo Jezerčić, Sekretar OMS Orašje
