“Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. Allah, zaista, voli one koji su pravični” (Kur’an, 60:8.)
U svakodnevici koja obiluje pokušajima da se pokaže i dokaže da je nemoguć harmoničan suživot muslimana sa drugima i još kada se to želi argumentirati svetim tekstovima i primjerima iz povijesti islama, zanemarujući ogromnu većinu argumenata koji su plod islamskih normi i primjera koji su proistekli iz tih normi, ovim tekstom želimo (po)kazati kakav je ustvari stav islama spram drugih. Kroz obradu određenih normi, pokazat ćemo da od same pojave islama, muslimani baštine toleranciju i pravednost spram drugih te istu crpe iz osnovnih izvora islama. Pored toga vidjet ćemo i koliko je širok spektar islamskih normi koje reguliraju odnose muslimana i nemuslimana.
„Mjesto za druge u Islamu“
Muslimani su svoj odnos spram drugih stoljećima njegovali podučeni kur’anskim riječima: Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. Allah, zaista, voli one koji su pravični. (Kur’an, 60:8.) Prof. dr. Ahmet Alibašić u svom radu „Mjesto za druge u Islamu“ navodi kako je malikijski pravnik Šihabuddin El-Qarrafi, komentarišući riječi “da dobro činite” nabrojao slijedeće: “Blagost prema slabome od njih, udovoljavanje potrebi siromašnog od njih, hranjenje njihovog gladnog, odijevanje njihovog nagog, blagost u govoru s njima – iz obzira i milosti prema njima, a ne zbog straha ili poniženja… i molitva Bogu da ih uputi i da ih učini od sretnih, da ih savjetujemo u svim poslovima, vjerskim i ovosvjetskim, da ih neogovaramo, da čuvamo njihovu imovinu, porodicu i čast kao i sva druga njihova prava i interese, da im pomognemo da isprave učinjenu im nepravdu i da ostvare sva svoja prava…”
Kaže Uzvišeni Allah: Zato ti pozivaj i budi ustrajan, onako kako ti se naređuje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim, i reci: ‘Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio, i naređeno mi je da budem pravedan prama vama, Allah je i naš i vaš Gospodar, nama naša, a vama vaša djela…’(Kur’an, 42:15) Neka vas mržnja koju imate prema nekom narodu, ne navede da nepravedni budete, pravedni budite, jer je pravednost bliža bogobojaznosti. (Kur’an, 5:8)
Uzvišeni Allah naređuje pravednost prema svim ljudima, bez obzira na vjeru koju ispovjedaju, što podrazumijeva između ostalog pravednost u svim društvenim procesima poput suđenja, svedočenja, mjerenja…
Medinska povelja
Ovom prilikom, spomenut ćemo samo neke od primjera tolerancije iz Kur’ana, govora i prakse Allahovog Poslanika, a.s, kao i života prethodnih generacija muslimana. Tolerantnost i pravednost islama prema nemuslimanima, prema dr. Alibašiću, se izvodi iz općeg pravila koje glasi: Muslimani i nemuslimani imaju ista prava i obaveze. Ovo pravilo se odnosi u svim situacijama, osim u onim gdje postoje opravdanja za različita prava i obaveze, kao što su poštivanje slobode vjeroispovijesti nemuslimana i sl. Također, treba imati na umu da je osnovni cilj poruke islama milost i postizanje dobra za cijelo čovječanstvo a ne samo muslimane: A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali (Kur’an, 21:107) ili riječi Poslanika, a.s.: Onome ko se ne smiluje, neće se ni njemu smilovati. Jedan od plodova milosti, kako navodi dr. Džemal Bedevi u svom tekstu Odnos muslimana prema nemuslimanu, jeste želja za dobro cijelom čovječanstvu i poziv da se odazovu Allahu i Njegovom Poslaniku. U tom kontekstu on navodi riječi šejha Fejsala Mevlevija, u kojima se pita: „Da li je moguće da pozivaš čovjeka u nešto, a ti ga mrziš, ne podnosiš ga, već pripremaš rat protiv njega?! Da li je moguće da ga u ovakvom stanju pozivaš mudro i lijepom riječju?“
Mutlak Rašid Al –Karavi u svom radu Uloga islama u jačanju svjetskog mira; Razmišljanja o odnosu prema drugima, o saradnji civilizacija i mirnom suživotu spominje dva vrlo bitna podatka. Prvi je taj da je Poslanik, a.s., u Medinskoj povelji (prvi pisani ustav, 622. g.) odredio da „jevreji imaju prava kao i muslimani“, a kršćani se ne spominju zato što ih tada nije bilo u Medini. Također, nisu zapostavljeni ni mnogobošci te ih sve tretira kao građane koji uživaju ista prava ali imaju i obaveze kao drugi. Medinska povelja nije upotrijebila termin manjina da bi njima označila nemuslimane- iako su u stvarnosti bili manjina, već upotrebljava termin ummet (zajednica koju veže određeni zajednički interes) za sve, tako da je zapisano da su „Jevreji ummet zajedno sa vjernicima“. Drugi je taj da je 19. januara 1869. Osmanlijsko carstvo izdalo Zakon o državljanstvu kojim su se izbrisale razlike između muslimana i nemuslimana i da su svi dobili ravnopravan status građanina te države.
Dr. Alibašić navodi niz normi proisteklih iz navedenog općeg pravila „Muslimani i nemuslimani imaju ista prava i obaveze“, a to su: zaštita od vanjske agresije i unutrašnje nepravde, socijalna pravda i zaštita, zaštita imovine, sloboda vjere, zaštita vjerskih objekata, sloboda kretanja i boravka, pravo na posao, nemuslimani u javnim službama, pravna autonomija, zabrana kolektivnog kažnjavanja i dopuštrnost privatnih odnosa muslimana sa nemuslimanima.
Kroz nekoliko primjera približit ćemo primjenu spomenutih normi u praksi. Prvo i osnovno je da život nemuslimana uživa istu zaštitu kao i život muslimana shodno hadisu Allahovog poslanika, a.s.: Ko ubije nemuslimana pod ugovorom (koji nije u ratnom sukobu sa muslimanima) neće osjetiti miris dženneta, a on se čuje na četrdeset godina hoda. Također, kako navodi dr. Alibašić, islamski pravnici su eksplicitni da muslimani imaju obavezu štititi nemuslimane i od neprijatelja koji dolaze izvana. Mnoštvo je primjera iz historije islama koji nam govore o poštivanju navedene norme. Jedan od takvih je odbijanje Ibn Tejmije da vođa Tatara Kutlušah, kada je zarobio stanovnike Sirije, oslobodi samo muslimane, već je nastavio sa pregovorima i insistiranjem na oslobađanje svih zatvorenika, sve dok to Kutlušah na kraju nije ispunio.
„Klanjaj tu gdje jesi“
U skladu sa Allahovom odredbom, U vjeru nema prisile (Kur’an, 2:256), islam osigurava nemuslimanima potpunu slobodu vjere i uvjerenja, kao i prakticiranja vlastitih vjerskih učenja. Osim te slobode, islam zabranjuje vrijeđanje njihove vjere i svetinja. Ne grdite one kojima se oni mimo Allaha klanjaju, da ne bi oni nepravedno i nemisleći šta govore Allaha grdili. Tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavili. (Kur’an, 6:108) Ovo podrazumijeva obostrano poštivanje tuđih svetinja.
Šejh Karadavi na pitanje jednog studenta iz Njemačke da li mu je dozvoljeno čestitati praznike nemuslimanima i davati im poklone odgovara pozitivno. Tom prilikom navodi osmi i deveti ajet sure El-Mumtehine za koje kaže da razlučuju nemuslimane koji ne ratuju i oni koji ratuju protiv muslimana te kaže da oni prvi zaslužuju pravdu i dobročinstvo i navodi niz primjera iz života Poslanika, a.s., i prvih generacija. Pored toga kaže da drugi praznici državni i nacionalni (nezavisnost, ujedinjenje i sl.) bez smetnje mogu da se čestitaju.
Islam, također, štiti vjerske objekte i svetinje nemuslimana. Dokaz tome su brojni ugovori sklopljeni u prvim stoljećima islama između muslimanskih osvajača i domicilnog kršćanskog stanovništva. Et –Taberi bilježi da je hazreti Omer u svojoj Ahdnami datoj stanovnicima Jerusalema prilikom preuzimanja ključeva grada garantirao živote, imovinu, crkve, krstove, te dao garanciju da niko neće stanovati u njihovim crkvama, niti ih rušiti niti skrnaviti, iz njih išta uzimati, niti krstove sklanjati, niti bilo šta od njihove imovine otuđiti. Također, prilikom ulaska hazreti Omera u Jerusalem, dočekao ga je jerusalimski patrijarh i s njim obišao neke dijelove grada i posjetio Crkvu uskrsnuća. Kada je nastupilo vrijeme namaza, hazreti Omer je rekao patrijarhu da želi klanjati, a on mu je odgovorio: Klanjaj tu gdje jesi –a Omer je bio u centru crkve. Bojeći se da će muslimani slijediti njegov primjer, govoreći ovdje je klanjao hazreti Omer i mi imamo pravo klanjati, odbio je patrijarha te izašao i klanjao na stepenicama kod ulaza u crkvu. Također je naredio da se tu ne klanja u džematu i da se ne uči ezan a zatim otišao do Stijene i na njoj napravio džamiju (Mesdžidu –s –sahra).
Pravna autonomija
El- Karavi kaže da klasično islamsko pravo osigurava posebne norme za nemuslimane u onim sferama gdje bi njihovo izjednačavanje sa muslimanima vrijeđalo njihove vjerske osjećaje. Tako naprimjer, besmisleno bi bilo da nemuslimani daju zekjat koji je vrsta vjerskog poreza (ibadet-obredoslovlje), ali zato se očekuje da plaćaju drugu vrstu dadžbina. Moderno društvo multireligijskog karaktera je pokušalo navedeni problem riješiti progonom vjere iz javne sfere (sekularizacija) što uskraćuje mnogim zajednicama osnovna prava i slobode.
Islam dopušta muslimanima da mogu imati privatne odnose sa nemuslimanima. Mogu među njima imati svaku vrstu srodstva (roditelje, suprugu, dajdžu, djeda, nanu, poslovnog partnera, učitelja). Muž musliman svojoj ženi nemuslimanki mora omogućiti posjete crkvi i nesmetano ispovijedanje njene vjere.
Iz svega navedenog, da se zaključiti da su muslimani baštinili toleranciju i pravednost spram drugih i drugačijih a posebno spram pripadnika Objavljenih religija.
Naravno, tokom historije su se dešavali i razni incidenti ali snaga islamskih pravila i normi je uvijek preovladavala. Muslimani svoj odnos prema nemuslimanima nisu zasnivali na proizvoljnom, vlastitom shvatanju (trpljenju drugih) već kroz poštivanje univerzalnih islamskih principa kojima je Uzvišeni Allah zagarantovao svačija prava a Poslanik, a.s., i prve generacije svojim dosljednim slijeđenjem Šerijata pokazale da je moguće živjeti u pluralističkom društvu gdje će svako imati ista prava ali i iste obaveze.
Za svako odstupanje od osnovnih islamskih načela, vezanih za pravedan odnos prema nemuslimanima, Poslanik, a.s., poručuje da će on na Sudnjem danu takvog tužiti. U tom kontekstu je rekao: Ko nanese nepravdu nemuslimanu (koji u miru živi sa muslimanima) ili ga optereti preko njegovih mogućnosti, ja ću takvog tužiti na Sudnjem danu.
Mirsad ef. Đerzić
