Piše: Zuher Sebai
„Mens sana in corpore sano“ (lat. U zdravom tijelu je i zdrav duh) je zajednička poruka koju šalju i nauka i religija kada je riječ o bilo kojoj fizičkoj aktivnosti, pa tako i sportu. Gotovo sve religije su složne o jedinstvu duše i tijela iz čega proizlazi njihov pozitivan i odobravajući stav prema njihovom zdravom održavanju kroz sport, u isto vrijeme se ograđujući od loših stvari koji proizlaze iz rastuće popularizacije sporta poput pranja novca kroz sportske klubove ili organizacije, nasilja među navijačkim grupama, kladionica, nesportskog ponašanja samih sportista, govora mržnje i sličnih negativnih pojava.
Sport, kao i svaka druga fizička aktivnost, u kombinaciji sa zdravom ishranom, neizostavne su karike u održavanju kvalitetnog fizičkog i mentalnog zdravlja. Samo 30 minuta dnevnog vježbanja pospješuje normalan metabolizam, veću koncentraciju, bolje raspoloženje, podiže samopouzdanje, poboljšava kvalitet sna, pomaže protiv anksioznosti i depresije, održava nas u dobroj formi i kondiciji, smanjuje rizik od kardiovaskularnih oboljenja, i mnogi drugi benefiti koji se nižu u nedogled.
U nekim zapisima koji se mogu pročitati poznat je stereotip o tome da Jevreji i nisu neki sportisti. Taj stereotip vuče korijene iz davne istorije gdje su sportovi bili povezani sa idolopoklonstvom stoga je razumljivo da judaistički spisi tog vremena nisu o sportu kao takvom ostavili mnogo riječi hvale. Da je ovo samo stereotip svjedoče mnogobrojna jevrejska sportska društva kao što je Bar Kohbi, osnovano 1898 god. u Berlinu, koje je ime dobilo prema pobunjeniku iz Rimskog Carstva. Zanimljivost ovog kluba potiče iz činjenice da je on postao klica jevrejskog sportskog pokreta. Razlog osnivanja ovih klubova je što su Jevreji diljem Evrope rijetko bili dobrodošli u građanskim sportskim kolektivima.Berlin je dugo bio sjedište Svjetskog jevrejskog saveza.
Govoreći o perspektivi hrišćanstva o sportu bitno je napomenuti da ono nikad nije bilo protiv sporta. Od apologetskih pisaca prvih vjekova hrišćanstva vidimo da su se upotrebljavale slike sporta, odnosno takmičenja, kao paradigme i podsticaj za duhovni i asketski život. Hrišćanstvo smatra da čovjek askezom tj. vježbanjem, preobražava sve svoje duhovne i tjelesne sile u svrhu oboženja, mada je kritikovalo antropocentricna takmičenja kao što su borbe gladijatora koja su izgubila duh zajedništva i uopšte ljudskost. Na mnogim mjestima u Novom zavjetu se govori o hrišćaninu kao takmičaru i sportisti, te su cjelokupnoj praksi crkve svetitelji ti koji su okarakterisani kao takmičari i borci, a podviznici Hristovi kao oni koji se kroz stradanje bore i takmiče.
Islam također nije protiv sporta kao vida rekreacije, naprotiv, toplo ga preporučuje svojim sljedbenicima:
“Snažan vijernik bolji je i Allahu draži od slabašnog, premda u obojici ima dobra”, “Tvoje tijelo ima pravo kod tebe”, neke su od riječi Muhameda a.s. koji uz njegov lični primjer o načinu života svjedoče o odobravanju sporta u životu svakog muslimana. Prema islamskom učenju muslimani trebaju biti ljudi znanja, snage i discipline, dakle svih vrlina koje donosi pravilno upražnjavanje sportskih aktivnosti. Naravno, bitno je napomenuti da je u islamu sport preporučljiv kako muškarcima tako i ženama, čak je prepooručljivo da muškarac i žena vježbaju zajedno jer to doprinosi zdravom jačanju emocionalnih veza kod bračnog para.
Treba imati u vidu da se sport ne smije kositi sa osnovnim islamskim načelima, odnosno da sport ne nanosi štetu ovom svijetu, da se ne zapostavljaju svakodnevne obaveze, da se ne udara u lice, što znači da su neki borilački sportovi po islamskom učenju zabranjeni, kao i da se ne iskorištavaju životinje na nehuman način, na koridama, borbama pijetlova ili pasa, i tome slično.
Na osnovu stavova najzastupljenijih monoteističkih religija na svijetu zaključujemo da nam sport pomaže da jačamo i fizički i mentalno, što nam omogućuje lagodniji život na ovom svijetu.
Cijena za sve to je jako minorna, a zove se volja.
