Riječ hidžra etimološki označava seobu, dok sintagma hidžretu en-nebijji označava seobu Muhammeda, a.s. iz Mekke u Medinu, na koju se odlučio zbog stavova idolopoklonika prema islamu i muslimanima protkanih prijetnjama, uvredama, ismijavanjem njega kao Poslanika, a.s., i onoga čemu je pozivao – vjeri u Jednog Boga.
Spomenuta na preko trideset mjesta u Kur’anu, hidžra sa svojstvenim uzrocima, značenjima i porukama predstavlja povijesni događaj na osnovu kojeg sljedbenici islamske religijske tradicije računaju vrijeme. Za vrijeme vladavine drugog halife Omera, r.a., zvanično je uspostavljen muslimanski kalendar ili hidžretski kalendar koji vrijeme računa od prve hidžre 622. g.n.e. Utvrđivanje hidžretskog kalendara kao početka računanja vremena desilo se 17. godine nakon hidžre.
Misionarski lideri i vođe kroz povijesni muslimanski tok su mnogobrojni kao i njihove hidžre kroz koje su prošli. Posljednji Božiji poslanik je u kur’anskoj alineji oličen u sintagmi kao „usvetun hasenetun“ u značenju „najljepši uzor“ – uzor u strpljivosti, odlučnosti, povjerenju, odgovornosti, solidarnosti i mnogim drugim kategorijama koje muslimani cjeloživotno nastoje da utkaju u svoja bića. Ne smije se zanemariti segment da su svi poslanici bili ljudska bića od krvi i mesa čiji životi su bili protkani iskušenjima, bolestima i borbama sa samim sobom. Tako je Ejub, a.s., ostao bez potomstva, bez imetka, a potom ga je pogodila teška bolest. „I Ejubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji, odazvasmo, i nevolju mu koja ga je morila otklonismo, i vratismo mu milošću Našom, porodicu njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji su Nama pokorni.“ (El-Enbija, 83-84)
U Kur’anu se riječ hidžra, osim značenja iseliti se upotrebljava i u značenju: izbjegavati, kloniti se, napustiti. „Najbolja hidžra je da napustiš i zaobiđeš ono što mrzi i prezire tvoj Gospodar“ riječi su Poslanika, a.s., koje su prikazive kroz primjer Jusufa, a.s. Njegova hidžra je bila njegov novi put kojim je krenuo daleko od porodice, ali ga je uvela u jednu drugu dimenziju hidžre – napuštanja situacija kojima Allah nije zadovoljan, poput one koja je predočena u kur’anskom kazivanju o faraonovoj ženi koja je poslanika Jusufa, a.s., navodila na grijeh a koji je on odbio.
Život se sastoji od nekoliko faza iz kojih dok iz jedne izlazimo, u drugu ulazimo. Primjere teških životnih razdoblja protkanih iskušenjima, neposustajanjima i optimizmom za novi početak nalazimo u životopisu poslanika Muhammeda. Njegove hidžre su bile mnogobrojne: odrastao je kao siroče, u istoj godini je izgubio voljenu suprugu Hatidžu i amidžu Ebu Taliba, a potom su uslijedili gubici voljene djece. Činjenica je da je smrt neminovna, i da nas čeka na kraju suđenog nam puta, a iskušenjem smrti djeteta su pogađani i poslanici.
Poslanik, a.s., je 622. godine napustio grad u kojem se rodio, učinivši hidžru sa muslimanima i muslimankama pronašao je oazu mira u Jesribu – Medini, gradu koji je dočekao posljednjeg Božijeg Poslanika i u kojem je se počela zasnivati vjersko-politička zajednica vjernika koja nije bila ugnjetavana. Posljednji Božiji Poslanik je mudro i lijepim savjetom pozivao nemuslimane u vjeru jednog Boga. Ratovi koje je vodio poslije hidžre nisu imali za cilj osvetu, već ostvarenje vjerskih sloboda i borbu protiv onih koji svoje ubjeđenje silom nameću drugom.
Zato je hidžra riječ koja hrabri vjernika na novi početak u sebi i oko sebe, a svaka Nova hidžretska godina nas treba podsjetiti da je cilj ostvariv uz ogroman trud. Iskreno vjerovanje ne poznaje pasivnost i malodušnost, a vjera traži od čovjeka angažman, aktivitet, davanje maksimuma i posvećenost u svakodnevnim poslovima, a onda i oslonac na dragog Boga.
Manje poznati termini:
Hidžra – arapska riječ koja proizilazi iz arapskog glagola „hadžere“ u značenju izaći
Hidžretu en-nebijji – sintagma na arapskom jeziku koja u prijevodu znači „Poslanikova selidba“ a odnosi se na na selidbu Poslanika Muhammeda, a.s., i prvih muslimana iz Mekke u Medinu
Alejhi selam (a.s.) – predstavlja skraćen oblik izraza Salallahu alejhi ve sellem (s.a.v.s.) i naziva se salavat. Izgovara se uz spomen imena posljednjeg Božijeg Poslanika Muhammeda, a u značenju: „Neka je Allahova milost i mir na njega“. Izraz alejhi selam se češće koristi uz imena ostalih poslanika
RadijAllahu anhu (r.a.) – u značenju „Allah bio zadovoljan njime“, kazuje se prilikom spominjanja imena ashaba i tabiina. Ashabi su osobe koje su savremenici Muhammeda, a.s., dok su tabiini osobe koje su savremenici ashaba
Halifa – je titula vrhovnog poglavara muslimana nakon smrti posljednjeg poslanika Muhammeda
Jesrib – naziv za grad Medinu, prije nego što je Poslanik Muhammed učinio hidžru prema njoj. Nakon ulaska Muhammeda u Medinu, onda dobiva naziv Medinetu en-nebijj (grad Poslanika, s.a.v.s.) ili Medina
Uredila: Amina Arnaut, Bachelor teologije na Fakultetu islamskih nauka
