Velimir Bugarin, etnolog i kulturni antropolog iz Novog Travnika, za Dnevnik.ba je govorio o tradiciji hodočašća svetom Ivi u Podmilačje nadomak Jajce, specifičnostima tog hodačašća, narodnim vjerovanjima u Središnjoj Bosni i Hercegovini. U nastavku vam prenosimo navedeni tekst.

Ivandan, odnosno, spomendan svetom Ivanu Krstitelju slavi se 24. lipnja i najznačajniji je, počinje Bugarin, blagdan ljetnog ciklusa koji se osobito štuje na području Središnje Bosne gdje je središnja proslava u Podmilačju nadomak Jajca.

(arapski جمعة Džumua)

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite molitvu obaviti, to vam je bolje, neka znate.” (El-Džumu-ah, 9)

Namaz je jedna od osnova vjere, svakodnevna obaveza (obred), koju je Allah dž.š. strogo naredio vjernicima muslimanima. To je obaveza, dug svakog vjernika od puno­ljetnosti do kraja života. Svaki namaz počinje oglašavanjem ezana iz džamije, kojeg uči mujezin. To je osoba koja iz džamije poziva na namaz, on se odabire u tu službu zbog svoga glasa kojeg prati karakter. Svrha mujezina je slična funkciji zvona u kršćanskim crkvama – poziv vjernika na molitvu.

Uz Pesah i Sukot, Šavuot je treći hodočasni praznik kod Jevreja. Hodočasni praznici se nazivaju hagim (hag u jednini) što u prevodu znači okruživati što govori o karakteru hodočašća. Naime velika većina vjernika nije mogla ući istodobno u kompleks Hrama te su tako vjernici kružili strpljivo čekajući svoj red. U vrijeme postojanja jerusalimskog Hrama svaki punoljetni Jevrej je bio dužan hodočastiti u Jerusalim o hodočasnim praznicima i prinijeti žrtvu. Šavuot u doslovnom prevodu sa hebrejskog jezika znači „sedmice“ a sam naziv dolazi od posebnog mjesta koje Šavuot zauzima u jevrejskom kalendaru – naime, on dolazi nakon sedam izbrojanih sedmica počevši od drugog dana praznika Pesaha. Ovaj period od 49 dana nazivamo Omer. Naime, kao što je jevrejski narod od krhkog emotivnog i psihološkog stanja nakon izlaska iz Egipta uzrastao do spiritualno jakog naroda spremnog da primi Toru – konstitutivni akt koji Jevreje povezuje i čini ih narodom, tako se i današnji Jevreji, brojanjem omera i spiritualnim pripremanjem za praznik Šavuot (koji i slavi primanje Tore), trude da rade na sebi i na svom ličnom psihološkom i spiritualnom usavršavanju koje im daje i bolju pripremljenost za kvalitetniji i odgovorniji odnos, kako prema sebi i drugima tako i prema Stvoritelju.

„Ja sam optimista, ova država ima svoju budućnost, jer ima divne ljude. Ona će živjeti zato što je u njoj toliko svetih kostiju koje su

Bajram bajramujemo uz obrede i tradicije koji su postali dio nas, dio našeg bića. Jedna od bajramskih tradicija je svakako priprema i posluživanje bajramske baklave, one ‘maksuz’, sa puno oraha putera, mirisne i zavodljive… Pa ko bi još mogao zamisliti Bajram bez baklave, koja mirom zamiriše iz kuća ulicama bosanskim, nagovještavajući ovu veliku radost koja slijedi za muslimane. Tako nas je pozicija i značaj Njenog Visočanstva Baklave u Bosni ovaj Bajram nagnala da malo istražimo kako je ona nastala i kako se u drugim krajevima svijeta ona pravi.