Zbog prilagođavanja okolnostima svijeta ni po koju cijenu se ne smijemo pretvoriti u mrak, nego zadržati taj dar Božiji u sebi i ostati svjetliti, biti svjetlo, bez obzira na to koliko vjetrovi puhali protiv i koliko razne napasti nastojale to ugušiti u nama. Zato ne smijemo zaboraviti upućivati zahvale; “Hvala Gospodaru koji nas poziva da se odreknemo sebičnog sebe, kako bismo mogli nesebično u ime Njegovo pustiti da u nama raste spremnost da budemo istinske čiste pokaznice Njegove (ne svoje) svjetlosti.” – da budemo prazni od sebičnog sebe, da budemo puni Njegove svjetlosti, zarad drugih ljudi oko nas i da prepoznamo tu napast koja hoće da bude upravo suprotno.
Naime, upravo danas kada smo prepuni sebičnog “JA”, a lišeni suštinske svjetlosti vjere, one nesebične, čiste, velikodušne, požrtvovane svjetlosti koja se ne može negdje izučiti niti usvojiti, nego po prirodi svojoj sija iz duše, one duše koja sebe kori, uviđamo i zašto nam nedostaje ljubavi, osmijeha, zagrljaja… Zašto nam nedostaje i suza, suza koje udomljavaju u naše duše osjećaje da volimo i suza po kojima ćemo biti voljeni, onih suza koje čiste.
Zato se odrecimo oholosti, koja bi nas htjela zavesti da budemo sami sebi dovoljni, da budemo sami sebi božanstva. To je krivo, to je zabluda, laž i zavođenje. Ipak, danas je to sve češća pojava da gledamo i sve više svjedočimo praznini punoga i punini praznoga, čak i kod mnogih nas koji samodopadljivo uživamo nositi etikete vjernika, pobožnjaka, Božijih robova. Zato moramo odmaknuti od nas takav mindset, taj mentalni sklop kojeg tradicionalno nosimo sa sobom, da nam je svejedno, onaj pristup baš me briga – ne tiče me se moj brat – čovjek.
Pokajanje za nehajnost i za istinske potrebe drugih održava u nama živom onu svjetlost koju treba svijet. Zato, pokajmo se i trudimo se da u sebi gradimo ljubav koja obuzima, ne samo bližnjeg našeg, nego i neprijatelje, a koja pobjeđuje mržnju, koja se ne sklanja u zaklon osrednjosti niti bježi od zauzimanja za braću. Pomozi nam, Gospodaru, da naše pomaganje izvire iz ljubavi, a ne iz prisile. Pomozi nam da naše življenje ljubavi za drugoga bude radosno, jer to činimo radi Tebe.
Udijeli nam, Uzvišeni, slobodu činiti dobro i biti dobar, bilo to zgodno ili nezgodno, odobravali to ljudi ili negodovali . Da znamo više držati do Tvoje riječi, do Tvojih planova nego do ljudskih predviđanja, do domaće pameti, koja nas često puta vraća u podzemlje naše nepromjenljivosti, oholu samodostatnu duhovnost, koja ne vidi nikoga osim sebe. Daj nam odvažnosti da Te volimo iznad svega, a druge ljude kao sami sebe.
Kenan Hodžić, sekretar OMS Zenica
