POTRESNE ISPOVIJESTI O STRADANJIMA: “Da se Ahmići, Trusina, Bradina i Kruščica nikada i nikome ne ponove, jer svaka majka plače jednako”

“Tri mjeseca od tragedije u Trusini gdje sam ostala bez sina, bez muža i članova obitelji, nisam se molila. Onda sam se počela moliti za one koji su to zlo učinili, i molim se za njih svaki dan. Molim se da se osvijeste i da nikada ne čine zlo, molim se da se živi kao što se prije živjelo”, kazala je s propovjedaonice župne crkve u Žitačama baka Mila iz Trusine govoreći o stradanju 22 hrvatska civila u ovom selu 16. aprila/travnja 1993. godine pred 30 učesnica i učesnika "Europske radionice o suočavanju s prošlošću opterećenom nasiljem u BiH - doprinos dijalogu, kulturi slušanja i solidarnosti".

“Tri mjeseca od tragedije u Trusini gdje sam ostala bez sina, bez muža i članova obitelji, nisam se molila. Onda sam se počela moliti za one koji su to zlo učinili, i molim se za njih svaki dan. Molim se da se osvijeste i da nikada ne čine zlo, molim se da se živi kao što se prije živjelo”, kazala je s propovjedaonice župne crkve u Žitačama baka Mila iz Trusine govoreći o stradanju 22 hrvatska civila u ovom selu 16. aprila/travnja 1993. godine pred 30 učesnica i učesnika “Europske radionice o suočavanju s prošlošću opterećenom nasiljem u BiH – doprinos dijalogu, kulturi slušanja i solidarnosti”.

Radionicu je organiziralo Međureligijsko vijeće u BiH u partnertsvu s Fondacijom “Maximilian Kolbe” uz financijsku podršku organizacije “Renovabis”. Studentice i studenti zajedničkog master studija “Međureligijske studije i izgradnja mira” iz BiH , te aktivisti iz odbora za međureligijsku suradnju koji djeluju pri MRV-u i učesnice i učesnici iz Njemačke, Poljske, Ukrajine, Latvije, Litvanije, Albanije, Italije, Izraela tokom radionice su posjetili Ahmiće, Bradinu, Trusinu i Kruščicu – mjesta stradanja Bošnjaka, Srba i Hrvata u proteklom, te Jevreja u Drugom svjetskom ratu gdje su imali priliku da čuju ispovijesti i razgovaraju razgovaraju s preživjelim žrtvama, te da prisustvuju molitvi.

Na početku ispovijesti o stradanju njenog oca i članova porodice u Ahmićima gdje je istog dana, 16. aprila/travnja 1993.ubijeno 116 bošnjačkih civila, Enisa Ahmić koja je u vrijeme tragedije imala 14 godina je kazala kako je najbitnije da se glas istine čuje dalje od glasa onih koji veličaju ratne zločine:


“Vidim da među vama ima mnogo mladih. Volite se, pazite se bez obzira na vjeru i naciju, trudite se da se vaši glasovi čuju dalje od glasova ljudi koji slave I veličaju ratne zločine I one koji sui h počinili”, kazala je Enisa Ahmić.


“U kući pored naše u rano jutro čuli su se rafali i eksplozija – ubili su mog amidžu, strinu I dvoje djece od kojih je jedno imalo sedam godina a drugo tri mjeeca. Došli su pred našu kuću i oca zvali imenom, izašao je misleći da će tako spasiti nas i strijeljali su ga na licu mjesta, a nas iz zapaljene kuće istjerali preko njegovog tijela, i tijela starijih komšije i komšinice koje su ubili kada su krenuli prema nama. Nas je Božija volja spasila, danas samo želim da se Ahmići nikada nikome ne ponove, bez obzira na vjeru ili naciju, jer svaka majka plače jednako”, poručila je Enisa Ahmić.

U crkvi na Bradini Momir Mrkajić posvjedočio je o napadu na ovo mjesto I stradanju 22 srpska borca i civila od 25. do 27. maja/svibnja 1992. godine ističući kako mu ni danas nije jasno zbog čega su napadnuti iako su se svi mještani bili sastali I dogovorili da će jedni druge štititi:


“Dolazili smo jedni kod drugih, družili se, bili jedni drugima kumovi, išli na slave I vjerske praznike. Kada se počelo zveckati oružjem, imali smo sastanak u Bradini I dogovor je bio da ćemo đta god da se dogodi jedni druge pomagati i čuvati. Tako je bilo sve do tog prokletog 25. maja kada je velika vojna sila krenula na 850 stanovnika Bradine, da bi 26. i 27. maja popalili sve kuće I pobili sve na šta su pred sobom naišli”, prisjetio se Momir Mrkajić:


“One koje nisu pobili odveli su u zarobljeništvo, i poslije su rekli da je Bradina oslobođena. I danas se nakon toliko godina pitam kako je to jedno selo moglo biti oslobođeno od stanovnika koji su tu uvijek živjeli?”.

Hazrudin Bilić iz Ahmića također kaže kako bi volio znati zbog čega je njegovo selo napadnuto tog dana I zbog čega su ubijeni nedužni ljudi:


“Ovdje nije bilo ratnih dejstava, ljudi su išli na posao, moja trudna supruga u sedmom mjesecu trudnoće i četverogodišnji sin su se vratili iz Beča gdje su se bili sklonili na početku rata jer smo mislili da se situacija smiruje, i onda se desilo to što se desilo. Ni toliko godina poslije ne shvatam šta je bio motiv da nas napadnu, volio bih sjesti s komšijama Hrvatima I razgovarati o svemu što se dogodilo, pitati ih gdje je naših 29 nestalih kojima nikada nismo našli posmrtne ostatke”, kazao je Hazrudin Bilić. Svedokinja Remzija Ahmić govoreći o svemu što su ona i njena porodica preživjeli također je istaknula kako u Ahmićima “nije bilo nikakvog sukoba, već se radilo o napadu vojske na civile”, a Abdulah Ahmić ispričao je potresnu priču o tome kako je preživio strijeljanje: 


“Bilo nas je šestero djece u porodici, otac i mati. Bio sam najstariji od djece, svi su stradali, samo sam ja ostao živ. To jutro su do naše kuće došla dva vojnika i prijeteći puškama poveli mene i oca ispod kuće na strijeljanje. Ne boli me sve što sam ja preživio, koliko me boli plač mog oca dok smo se držali za ruke na putu za strijeljanje, oca koji je plakao gledajući kako ostaje bez porodice”, posvjedočio je Abdulah Ahmić.
“Doveli su nas ispod kuće, jedan od vojnika je ocu rekao da odstupi dva koraka I pucao mu u sljepoočnicu. Potom je meni isto rekao da odstupim, da li u strahu ne znam ni sam, u momentu pucnja sam trznuo glavom i metak mi nije pogodio sljepoočnicu već u gornji dio vilice i izašao na drugu stranu. Pao sam i pravio se mrtav, a vojnik se okrenuo i otišao dalje”, prisjetio se Abdulah Ahmić koji je svjedočio u tri slučaja pred tribunalom u Haagu. 


Mara Krešo iz Trusine kaže kako je i u ovom hrvatskom selu uoči napada bilo mirno.


“Moj muž je radio u Njemačkoj i došao je kući za Uskrs. Kad je ujutro počelo da puca po selu, svi smo bili uznemireni, a muž je hodao po kući. Kod nas je u strahu došla susjeda s djetetom od jedne godine. Vojnici su došli pred kuću i muža su ubili odmah pred našim očima, i pucali na nas. Ranili su moju unučicu od dvije godine koja je ostala bez nekoliko prstiju, ranili mene, susjedu i njeno dijete. Tada je došao neki zapovjednik i vikao na vojnike “Jesam vam rekao da ne pucate na žene i djecu?!”, prisjetila se Mara Krešo.


“Drugog dana od napada saznala sam da mi je i sin ubijen, muža su spalili zajedno s kućom i nikada nismo našli tijelo”, dodala je. 


Velimir Kuljanin s Bradine kazao je da je ovo selo mjesto velikog stradanja ljudi, žena i djece.
“Nakon što je selo uništeno, nas koje nisu pobili odveli su u logor u Čelebiće. Ja sam bio u ‘devetki’, mučili su nas i tukli, tražili da nešto priznamo a mi nismo znali šta. Držali su nas “kao sardine” u neljudskim uslovima, a kada su došli iz Crvenog krsta da nas evidentiraju žena koja je bila u delegaciji nakon kratkog vremena provedenog tu gdje smo mi bili smješteni se onesvijestila”, ispričao je Velimir Kuljanin spomenuvši slučaj kada je dječak od pet-šest mjeseci otet od majke:


“Oteli su bebu od majke, a jedan čovjek kakvih se ipak nađe u zla vremena ju je spasio i vratio majci, danas Dani ima svoju djecu I tu je među nama”, kazao je Velimir. U vrijeme napada na Bradinu beba, danas odrastao čovjek Danijel Kuljanin kaže da se ne sjeća svega što mu se dogodilo, ali da mu priča o tome I danas izazove snažne emocije:


“Mamu su zatvorili iako je Hrvatica, a baku i mene poveli negdje prema Grudama. Presreo ih čovjek koji im je rekao da nas vrate nazad. Kada su sve poveli na razmjenu nas su zadržali i pustili su nas tek poslije. Danas kada god prolazim pored Bradine redovno svratim sa svojom djecom i ženom, zapalimo svijeće. Imam prijatelje i Bošnjake i Hrvate, idem im u posjetu i u svatove, družimo se i živimo”, kaže Danijel Kuljanin.

U crkvi u Žitačama domaćini su bili nadbiskup Vrhbosanski kardinal Vinko Puljić i župnik Župe Podhum-Žitače fra Marinko Štrbac.


“Raduje me ova aktivnost organizovana da se oda počast i poštovanje žrtvama, jer žrtve treba poštivati, a ne politizirati. Mi u BiH imamo uzrečicu koja kaže ‘Neka svatko po svom Boga molo, a tko iskreno Bogu moli taj čovjeka voli’. Ako pak čovjek nosi u srcu mržnju, on ne voli ni Boga. Mržnja se živjeti ne može, a osloboditi se mržnje se može jedino putem pravde i praštanja”, kazao je kardinal Puljić.


“Ova Župa je nekada brojala oko 2000 ljudi, a danas tek oko 100. U mjestima Trusina i Orlište dogodile su se strašne tragedije, ali ono što me raduje je da u srcima ovih ljudi nema mržnje ni želje za osvetom”, kazao je fra Marinko Štrbac.

O opustošenim i napuštenim selima u Bradini je govorio i episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije koji je s Igumanom Danilom i sveštenikom Milanom Bužaninom predvodio molitvu, te se prisjetio kako je nekada na svojim rukama nosio dječaka Žarka Kuljanina koji je nasilno i prijevremeno rođen u logoru:


“Žarko je bio paraplegičar, morali smo ga nositi jer je imao oštećene tjelesne funkcije, ali ono što nije bilo oštećeno jeste njegovo srce. Mnogo toga ću vjerovatno nekada zaboraviti, ali ne pogled i srčanost Žarka Kuljanina. Njegov otac je brutalno ubijen a njegovo tijelo nikada nije pronađeno i vodi se kao nestao. Eto šta je rat, eto šta je zločin”, ispričao je Vladika Grigorije potcrtavajući kako je srce u kojem stanuju Bog, pravda i mir nešto što niko nikome ne može oteti:


“Kada dođemo na strašni sud niko nas neće pitati šta imamo od imovine, Bog će reći ‘Daj mi svoje srce da vidim šta je u njemu’. Ovo je čas kada svi trebamo da pogledamo u svoja srca, da nas kakvo zlo ne bi obuzelo. Neka nam ovo mjesto nezapamćenog stradanja bude vječna opomena kako ne treba dozvoliti da više ikada ovom zemljom zavlada mržnja, osveta i strah, nikada i nipošto! Neka nam Žarkov primjer uvijek bude pred očima, kako ni jedno dijete ne bi doživjelo njegovu sudbinu!”, poručio je Vladika Grigorije. 


Učesnice i učesnike radionice u Ahmićima su dočekali zamjenik reisu-l-uleme Husein ef. Smajić i imam džamije u Ahmićima Mahir ef. Husić. 


“Proteklih godina smo zajedno posjetili mjesta stradanja, bili u Tomašici i na Korićanskim stijenama, ove godine je svaka vjerska zajednica izabrala mjesto stradanja na kojem će svjedoci govoriti o onome šta su preživjeli. Ovim želimo da našim političarima, akademskoj zajednici i našim istoričarima poručimo da zajednički moraju izaći na mjesta stradanja i da pišu istinu bez obzira koliko ona bila teška. Žrtve su žrtve, i naše je da im se poklonimo i proučimo Fatihu, pomolimo se, poklonimo ukažemo punu čast. Naše opredjeljenje su istina, pravda i pomirenje”, kazao je ef. Smajić.


“Treba svi zajednički da se suočimo sa istinama koje su se desile i da kažemo da to što se desilo nije dobro za BiH I narod koji ovdje živi. U BiH mora da se desi pravda, a poslije pravde dolazi pomirenje do kojeg ne može doći ako oni koji su palili, ubijali I mučili, poslije kazne izdržane u Haagu bivaju proslavljani I po njima se imenovale škole ili institucije. Istina mora izaći na vidjelo”, poručio je ef. Smajić. 


U Kruščici kod Viteza, na mjestu poznatom i kao ‘Crna kuća’ koje je tokom Drugog svjetskog rata bilo sabirni logor u koje su dovedeni Jevreji koji su tu ubijani ili odatle slani za Jasenovac, molitvu je održao i o stradanju jevrejskog naroda govorio Hazan Jevrejske opštine Sarajevo Igor Kožemjakin. 


“Bio je ovo sabirni logor, a početku su ovdje dovođeni Jevreji iz Travnika, a potom i Jevreji iz Sarajeva i drugih krajeva. Mnogi su ovdje ubijeni, a mnogi poslani dalje u sigurnu smrt. O razmjerima zločina koji je ovdje počinjen ni mi nismo dugo znali, dok dr. Elias Tauber nije počeo da istražuje holocaust na području BiH I došao do zastrašujućih podataka. Svaki zločinac, a bilo ih je i u ovom proteklom ratu, mora biti imenovan i za svoje djelo preocesuiran”, kazao je Igor Kožemjakin potcrtavajući kako svaki vjerski službenik u BiH sa svojim vjernicima treba na službama govoriti o važnosti poštivanja žrtve i odgovornosti pojedinca:


“Jevrejska zajednica u tom smislu može biti primjer. Iako je u Drugom svjetskom ratu 90 posto zajednice ubijeno, našli smo snage nakon rata da se suočimo sa zločinom i zločincima, da shvatimo da svaki zločinac ima ime I prezime i da jedan narod ne može nositi stigma zločina, da nije čitav njemački narod kriv za zločine koje je individualizirao i Nirnberški proces”, kazao je Igor Kožemjakin. 


Među učesnicima radionice je i Dr. Netanel Fisher iz Izraela koji kaže da je sve što je video i doživio za njega vrlo emotivno iskustvo.


“Mnogi moji preci su stradali u holokaustu, gledao sam fotografije iz tog perioda, i fotografije koje sam vidio u memorijalnoj sobi u Ahmićima su me podsjetile na te fotografije. Ova zemlja je prošla kroz toliko patnje, nevjerovatne patnje na svim stranama. Sa svake strane ima žrtava, ali i zločinaca, što svemu daje dodatnu dimenziju. Ono što me se dojmilo jeste da niko ne traži niti priziva osvetu, već mir i pomirenje”, kaže Dr. Netanel Fisher dodajući kako je najbolje gledati naprijed:


“Prošlosti se trebamo sjećati, ali ne dozvoliti prošlosti da nas kontroliše. Moja baka je izgubila sve članove porodice u holokaustu, ali je nakon rata odlučila da nastavi dalje, udala se i odlučila je živjeti”, kaže Fisher. 
Učesnica radionice Anna Klein iz Njemačke kaže kako su dva dana na mjestima stradanja za nju veoma emotivno iskustvo.


“Vidjela sam da su sve žrtve patile na isti način, ali je ujedno svaka patnja individualna i lična. Ispovijesti koje sam čula dale su mi potpuno novu perspektivu na stradanja. Kao Katolkinji mi je jako bitno bilo čuti i naučiti mnogo toga što nisam znala o jevrejskoj vjeri i kulturi”, kaže Anna Klein. 


Dajana Dejanović iz Banja Luke, studentica master studija “Međureligijske studije i izgradnja mira”, kaže kako je imala priliku posjetiti neka mjesta stradanja ranije, ali nikada mjesta stradanja sva četiri naroda odjednom:
“Teško i emotivno, ali potrebno za ovo društvo”, kaže Dajana Dejanović, a njena kolegica sa master studija Emina Frljak iz Visokog potcrtava potrebu da se price stradanja svih naroda čuju:


“U udžbenicima istorije često piše ono što svi žele da čujemo, ali ovo jučer i danas su price koje niko ne želi da čuje, a jednostavno mora kako bi moglo doći do pomirenja”, kaže Emina Frljak. 


Inese Runce iz Latvije kaže kako je bilo teško slušati sve ispovijesti o počinjenom zlu, ali vrlo potrebno I iscjeljujuće:


“Mislim da su to price iz kojih bh. društvo, ali i cijela Evropa I ostatak svijeta, mogu I moraju mnogo toga naučiti”, kaže Inese Runce.


Jörg Lüer iz “Maximilian Kolbe” fondacije kaže kako je veoma bitno da se priče o stradanju čuju kako u BiH, tako i u Evropi.


“Mi smo mogli danas i jučer šetati na suncu u svojim gradovima, ali smo došli ovdje da čujemo sve ove ispovijesti jer je to veoma bitno. BiH je jedna od soba u Evropskoj kući, a budućnost se ne može graditi bez suočavanja sa boli iz prošlosti koja je prisutna i danas. Mi ovdje nismo došli da vama govorimo šta treba da radite, došli smo da slušamo, da učimo, i da naučeno prenesemo ljudima kada se svako od nas vrati svojoj kući”, kaže Jörg Lüer.

Tekst i foto: Almir Panjeta za MRV

Podjelite na:

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

Ostale vijesti

Bogatstvo je u različitostima

Shvatajući važnost Povjerenja, Razumijevanja i Odgovornosti za Budućnost žene općine Žepče su 2016. godine osnovale Udrugu „Prva“. Sve s namjerom kako bi potaknule, afirmisale i

DŽAMIJA ARNAUDIJA U BANJA LUCI

Jedan od potpisnika Ferhad-pašine vakufname, defterdar Hasan efendija – ministar finansija Bosanskog pašaluka, podigao je 1595. godine ovu potkupolnu džamiju poznatu pod imenom Arnaudija ili